Uz
hipertenziju, hipertireozu, hiperglikemiju, hiperventilaciju, hiperinflaciju, a možda i deflaciju, pojavila se
epidemija nove boleštine ne samo našeg društva, već čitavog globalnog sela..
.hiperprodukcija. Ustaneš ujutro i tek što otvoriš oči, prije prvog protezanja i prvog pišanja već ti se u facu unose razno razni
šareni artikli, proizvodi, usluge, tarife, hit pjesme, hit serije, blockbuster filmovi, emisije, web i fejsbuk stranice. I kako onda ostati normalan u ovome svijetu? Nije ni čudo što svi hodaju okolo
izbezumljeni i ljuti, s očnjacima naoštrenim na svakog tko ih samo pogleda na ulici, a kamoli pozdravi. Mislim da je najgore ljudima koji rade u
trgovima i kioscima tipa Tisak i slično, jer osim što i oni hodaju svijetom s krvavim pogledom i očnjacima koji se cakle na suncu, još moraju narodu gurati u facu sva ta bezvrijedna sranja, hrpe smeća i drloga po jedinstvenoj cijeni od samo
kunu, dvije, pet, devet, ili deset, 99. Jer moraju dosegnuti target, kako se to po novome zove, odnosno zadani cilj količine beskorisnog smeća kojeg moraju uvaljati, kako god znaju i umiju, ljudima koji stalno hodaju ulicom s otvorenim ustima. Zato što jedino takvi i kupuju to smeće, plastične kravate s uzorkom visibabe za 5,99 kuna, da ima za vjenčanja i sprovode ili kad bude primao plaketu za 35 godina službe u DVD-u svog sela, pa da se može sredit. Još uvijek nisam skužio tu opsesiju DVD-ima u ruralnim krajevima? Ili Ferrarijev losion poslije brijanja za samo 12,99 kuna, koji je ustvari obična voda poplašena s malo metvice zbog mirisa i alkoholom koji kupite u bilo kojoj ljekarni. Gdje god da uđem, nevažno više koja trgovina, market ili supermarket, mesnica, ribarnica, kiosk ili stovarište repromaterijala, pilana, termoelektrana ili željezarija uvijek me pitaju imam li njihovu karticu?? I naravno, ako ju nemam želim li da mi ispeku jednu nabrzinu odmah tamo na blagajni dok iza mene u redu stoji još 15 ljudi i gledaju me krvavim očima i naoštrenim očnjacima, jer isto kao i mene i njih od jutra siluju u mozak raznim specijalnim ponudama i čudotvornim tabletama za mršavljenje od kojih jedino mršavi vaš novčanik.
Svaki dan mi se poštanski sandučić savija u
četiri dimenzije (da, čak i vremenskoj) iako je od metala, jer je do vrha natrpan hrpetinom
brošura raznih supermarketa. I sa svake brošure mi se na naslovnoj stranici smije neka budala dok drži pladnjeve navodno extra kvalitetnog mesa iz Argentine starog 45 godina na akciji, zatim deterdženata, šampona ili sjedi u šumi pored vatre s ogromnim smajlom na licu kao da je upravo otkrio izmjeničnu struju, ispred nekog šatora i gomile opreme za kampiranje, također na akciji, po super povoljnoj cijeni!! Ne kužim zašto mi uopće nude šatore i opremu za kampiranje u brošuri za
jebeni supermarket?!? Ljudi koji idu u supermarkete kupuju banane na akciji po 7.99kn, a ne optičke snajpere za odstrijel divljih veprova i pripadujuću opremu za produženi vikend u šumi na nekoj planinčini. Uz sve to dobiju i skoro pa besplatnu električnu baklju za paljenje vatre, koja osvijetli čitavu galaksiju kad se uključi, jer danas valjda više nitko ne zna koristiti šibice, već nam treba supermoderni uređaj
najnovije tehnologije s certifikatom NASA-e da zapalimo vatru za roštilj, kojeg napaja traktorski akumulator, pa prije nego odemo kampirati na najbliži proljetni proplanak (kao u brošuri supermarketa) treba skočiti do dućana s akumulatorima kupiti još i to. Ali to nije loše zapravo, jer imam friško ispečenu karticu Akumulator Shopa, pa dobijem deset posto popusta za keš. No dobro...svijet je danas takav kakav je i tu ne možemo ništa. Iako mislim da je zapravo problem u tim ljudima koji bauljaju svijetom s otvorenim ustima non stop. Nažalost, brojčano su daleko nadmoćniji od ljudi koji znaju da je Raffaello bio i slikar, a ne samo kolač, čokoladica ili što već? Da nema ljudi s otvorenim ustima na ulicama, potražnja za svim tim
silnim drlogom bi dramatično opala, te bi s vremenom to smeće nestalo s lica zemlje i polica dućana. Jer kad vidim sav taj šareni, plastični otpad upakovan u lijepi celofan, blještave kutije, jedino što pomislim jest...žali Bože materijala, sirovina, bačenog truda i energije da se to sve proizvede...
Samo što to
nije najgore od svega. Ljudi s otvorenim ustima na ulicama ne kupuju samo šareni glomazni otpad, već traže i kulturu. Ali
ne pravu kulturu, već onu koja se lopatama tovari na kamione i vozi u kina, TV i radio postaje, knjižnice, kazališta i koncertne dvorane. Nedavno je u kina stigao užasan film za ljude koji misle da je inteligencija naziv za novi dizelski model Hyundaija. Zove se Batman protiv Supermana. TKO TO GLEDA?!?! I ZAŠTO??? Originalni Batman i Superman su sami po sebi
očajne katastrofe, a kamoli tek derivacije istih. Čovjek šišmiš se bori protiv klauna Jokera koji hoće uništiti cijeli grad iz nama nepoznatog motiva, jer klaun je, čini se, pun love tako da mu to ne treba, moćan je jer ga se cijeli grad boji stoga ne želi ni moć...pa onda?? Šta hoćeš koji klinac? Jedini mu je cilj pobijediti i uništit Batmana, stoga je logično za pretpostavit da je upravo taj zbunjeni Batman ustvari problem cijele priče, jer da nema njega, ne bi bilo ni tog poremećnog, sociopatski narcisoidnog klauna i vladao bi mir. Čak i Teletubbiesi imaju bolju i smisleniju fabulu.
Danas se sve
masovno proizvodi kao na traci i gura ljudima silom pod nos. Glazba recimo, nekada je bila privilegij, danas je potrošna, izraubana lakrdija. Nekad se čekalo i godinama da neki vrhunski svjetski bend izbaci novu ploču, stajalo se u
dugačkim kolonama pred trgovinom da bi se kupio njihov CD, dok danas na svakoj radio stanici tandrče nekakav bezlični, uniformirani, blijedi takozvani ljetni hit i dva tjedna nakon toga ga se više nitko ne sjeća. A uz to još i nitko nema blagog pojma tko to pjeva...a što je još tužnije, zašto ga pjeva? Ta masovna proizvodnja, odnosno hiperprodukcija smeća nije samo utjecala na glazbu, već i na sve drugo. Film, knjige, predstave...sve. Izdaju se napete priče Nives Celzijus o tome kako je potrošila pola Dinamove seniorske ekipe u samo jednoj noći, ili životna drama Nevena Ciganovića kako kao mlad dečko nije imao love da si priušti pravi silikon, pa si je jadan morao upumpat onaj sanitarni za kupatila. Uskoro ćemo možda i u kazalištima gledati premijeru Agonija, predstavu o teškoj sudbini Vlatke Pokos, u napetoj situaciji kada joj bivši muž Dikan, Trikan, Magellan, Krkan ili kako već, nije mogao naći bundu od polarne lisice, pa se morala zadovoljiti običnim nercom. A cijeli su dan jurili po Milanu u potrazi i nisu ništa pojeli, osim kroasane, guščjih jetrica i Chardonnaya. Dva žulja su joj izbila na stopalima dok je brzo hodala po dućanima sa želucem punim guščje džigerice.
Možda sam malo
pretjerao ili oduljio s uvodom, ali poanta teksta je da sve to
ubija kvalitetu! Nekada je kvaliteta značila
Made in Germany, danas više ni to nije pouzdano. Jer se sve proizvodi u Kini, doveze kontejnerima u Europu gdje samo nalijepe etiketu Made in Germany ili EU i to je to. Ali to je nevažno. Kultura je otišla u k... Stavio sam namjerno taj k... s točkicama, iako svi znate što mislim, ali sad smijem prostačiti, jer je ionako kultura otišla u k... Nema više dobrih knjiga, nema više ničega kvalitetnog.
Sad ćete pitati što je kvaliteta? U kulturi? Ono što izaziva emociju i tjera čovjeka na razmišljanje. Vrlo jednostavno. Čak ni na televiziji više nema dokumentarnih programa, naročito iz produkcije BBC-a, koji ima uvjerljivo najbolje dokumentarce na svijetu. Nema više niti obrazovnog programa, a to ovoj zemlji očajnički treba. Umjesto toga je TV raspored zatrpan reality show emisijama gdje nafrizirana,
plastična lutka na napuhavanje tipa Ava Kravabatić pokušava pomusti kravu, a pozvana je u emisiju samo zato jer ima veće sise od vimena te krave. Razlog tomu je to što takve emisije zarađuje novce TV kućama momentalno, taj isti tren kad su emitirane zarađuju im novac kroz reklame. Isplative su...i to je sve. Dok dokumentarni i obrazovni program nisu. Osim toga, mislim da tu postoji još i nekih dubljih razloga. A jedan od najgorih je što ljudi više ne misle, ne žele misliti. Jer čemu? Ionako nam se sve nudi sa svih strana, pa tako i mišljenja i stavovi. Ima tko će misliti umjesto nas, da se ne moramo naprezati. U prvom redu tu je Google, univerzalni supermozak za sve. Zašto bi čitali Kafkin Proces, Stranca od Camusa, ili Malog princa, kad možemo na netu vidjeti o čemu se tu radi. Zašto bi izvlačili svoje zaključke kad imamo već sve ponuđeno. Zašto bi stvarali vlastite spoznaje o životu i svijetu, kad će nam televizija reći kako moramo živjeti,
premijer i ministri što i koliko moramo plaćati i kolike nam moraju biti plaće i mirovine. Šef nam govori što moramo raditi, jer firma je ipak uvijek na prvom mjestu. Banke nam određuju jesmo li kreditno sposobni, solventni, likvidni ili kako se to već sve zove? Svaki utorak se
mijenja cijena goriva, pa nam INA određuje hoćemo li sutra ići autom na posao ili se ipak smrzavati na biciklu? Mediji, novine i portali nam određuju tko su nam prijatelji, a tko neprijatelji. Imbecilni lifestyle časopisi nam određuju da li se dovoljno seksamo, da li jedemo zdravo, jesmo li normalne težine, visine, imamo li pravilne crte lica i nadlaktica? Kažu nam da se moramo seksat tri do pet puta tjedno. Zašto?! Seksat ću se onoliko koliko ja hoću! Pet puta dnevno, ako hoću ili pet puta mjesečno, baš me briga šta kažu budale koji se predstavljaju za nekakve pseudoznanstvenike. Svatko za sebe zna najbolje što želi i što mu odgovara. A zašto nam se to sve nameće? Zato da se ljudima nabiju kompleksi...jednostavno. Ljudi se osjećaju
jadnima, neuspješnima, nedoraslima, pa onda odmah pored tog članka vide reklamu za nekakvo homeopatsko smeće koje, navodno, liječi sve njihove probleme i lijepo izvale 500 kuna za nečiji sasušeni herbarij, jer piše u časopisu da je to najnoviji čudesni preparat koji diže i mrtve. Iako je i teoretski nemoguće da izmoždena i kompletno dehidrirana maćuhica stvara zombije.
Nemojte biti povodljivi,
koristite mozak. Ako nešto ne znate, raspitajte se kod nekoga tko zna, nekog tko je
stručan i obrazovan. Nemojte biti poput ljudi koji hodaju ulicama s otvorenim ustima i iznenađeno stanu i gledaju po sat i pol vremena kako radnici HEP-a mijenjaju žarulju na banderi. Kvaliteta je danas mrtva, nema je više. Postoji samo kvantiteta, koja je jeftina, lako dostupna i blješti poput onih lampi protiv insekata ljeti, da privuče što više leteće gamadi i ubije ih. Kažu da je internet odraz naše inteligencije i ukupnog ljudskog znanja. Ako se uzme u obzir da cijeli internet sadrži manje od deset posto vjerodostojnog i korisnog sadržaja, zaključak je sam po sebi užasan. Hrpu dragocjenog vremena provodimo na internetu koji sadrži hrpu besmislenih gluposti. Nemojte ići kroz život bez stvaranja vlastitih
spoznaja, mišljenja i stavova, jer tako se rađaju pojave kao što fašizam i nacizam. I nemojte dozvoliti da prava kultura umre. Priznajem da ni ja osobno ne posjećujem previše kulturne sadržaje našega grada, ali se trudim koliko mogu. Čitajte...idite u muzeje na izložbe, idite u kazališta. Zapravo ćete čitanjem klasike najviše naučiti i stvoriti realnu sliku o svijetu, a čitanjem filozofije spoznati pravu istinu ljudskog ponašanja i psihologije. Dok će vas povijest naučiti sve o načinu djelovanja ljudske naravi, jer povijest se ponavlja, samo u drugim oblicima. Kultura je uvijek bila protiv svega lošega što su ljudi činili. Uvijek je bila na strani dobroga, uvijek je provocirala, upozoravala, protivila se, dizala bune i ustanke protiv totalitarizma, ili imala tu groznu dužnost za sva vremena zabilježiti najgore strahote ljudske povijesti. Bez kulture smo
izgubljeni i nespašeni. U današnja vremena opće globalizacije i digitalne asimilacije, kultura je postala jedini lijek protiv gubitka identiteta. Ona potiče maštu, potiče misao, kreativnost koja osvaja komadić po komadić vremena i prostora pred galopirajućim jednoličjem svijeta. Potiče raznolikost, a raznolikost stvara, dok jednoličnost ubija i uništava. Znam da me nitko neće poslušati, ili shvatiti ozbiljno, ali nemojte postat još jedna osoba koja baulja ulicama s otvorenim ustima. Za početak posjetite
Noć knjige u GISKO-u, 22. travnja s početkom u 17:30h
Do sljedećeg tjedna i nove kolumne, pozdrav! Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst: Severus
Foto: Teuta Stazić/Foto-arhiv031
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržajaiza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?
Nebitno
