Često shvaćam kako je ovaj grad
nepresušni izvor inspiracije za ljude poput mene. Sjedeći u
parku kralja Petra Krešimira čujem cvrkut vrapčića. U ovome me trenutku nešto
opasno grize za nogu. Osjetim i neku bubu na glavi.
Isprva mi je to
odvratno, pauci prvenstveno, potvrdila bi to i jedna moja legica. Ali s druge strane, gledajući širu sliku, upravo me taj kukac i ta biljka koju sam vidjela u tom trenutku ispred mene nagnala da napišem ove riječi.
Kada sam zadnji puta takvo nešto osjetila? Davno. Zapravo u ljeto kada su komarci neizbježni. Ali inače?
Ne pamtim.
Što je to s nama ljudima? Zašto smo se toliko udaljili od majke prirode? Toliko smo opterećeni poslom, politikom, fitnessom i uspjehom da smo zaboravili neke osnovne stvari. Zaboravili smo što su mali trenutci. Zaboravili smo što to znači odmoriti se. Zaboravili smo što to znači istinski voljeti. Zaboravili smo biti ljudi.
Nerijetko onu manjinu koja se zalaže za
ekološku svijest nazivamo
luđacima, bolesnicima, a zapravo smo, u jednu ruku, to upravo mi. Većina ove zemaljske populacije.
Nepovratno smo dio
kapitalističke svijesti i potrošačkog društva.
Valjda je meni ovo melem za dušu.
Pisanje, maštanje, promatranje. I u ovo doba, kada je eksploatacija normalna stvar, treba svatko naći neki mali dašak uživanja za sebe. Bar jedan dio svog 24-satnog disanja odvojiti za sebe. Da ne izgubiš dušu. I u krajnju ruku, svoj identitet.
Tko sam ja i zašto živim?
Ni sama ne znam kako se zove onaj cvijet koji smo kao mali
neumorno puhali. Ma znate, onaj cvijet s milijun malih iglica koje se rasprše poputbrašna kada puhnemo u nj. Mislim da se radi o jednom obliku razmnožavanja kod
maslačaka.
Uglavnom, što htjedoh reći, mi smo baš poput njega. Vjerujem, sada smo doista sigurni, većina nas, da je ovo što
govorim istina. Ali već sutra, kada puhnemo u njega, svatko od nas će se, baš poput iglica ovog cvijeta naći na nekom svom, već predodređenom mjestu i baviti se svakodnevicom. Valjda tu ljudsku naviku ne možemo promijeniti.
Tekst: Roberta Zorinić
Foto: Cacan/Osijek031.com