Klišej, ali istinit. Počet ću s klišejem...
nisam član niti jedne stranke,
ne podupirem nijednu stranku i mislim da su svi
oni isti. Polupismeni mafijaški čopori s
lažnim diplomama. Pritom mislim i na metodologiju rada i djelovanja. Nema razlike, vrijedi samo pravilo „
Ko jači, taj kači“. Odavno je poznato su naše dvije najveće stranke, najveće upravo zbog toga što imaju najveću infrastrukturu, odnosno politiku kadroviranja. Većina njihovih članova, simpatizera (čitaj glasačko tijelo), su zaposleni svud i svagdje da bi se stranke pobrinule da imaju dovoljnu potporu na svakim slijedećim izborima. Što je jedan od najvećih razloga zašto sve državne firme propadaju i zašto imamo
besmislenu i stravično veliku državnu birokraciju, jer se svi ti ljudi moraju nekamo zbrinuti. Ima ih toliko da će uskoro po dvoje raditi na jednom šalteru, ali će redovi svejedno ići dvostruko sporije. I sve je to ustvari „
Kvaka 22“, jer stranke kadroviraju, zauzvrat im raste potpora, broj glasova i popularnost i tim postaju sve veće i veće. I tako sve dok država ne doživi konačni slom, financijski, društveni, ekonomski, natalitetni i sve drugo što se veže uz to. Zato male strančice nemaju više šanse pored velikih, jer nemaju tržišta, utjecaja, ni povijesti. Plavi su nastali na ratnom jedinstvu u želji za obranom zemlje i to im je bio temelj, dok su crveni pak, sljedbenici bivše KPJ, koja je bila alfa i omega. Početak i kraj života u
bivšoj Jugi. Maleni čopori se mogu probiti samo ako su uspješni u prodavanju magle, poput urođenika iz Metkovića na čelu sa psihijatrom, koji se sam sebi zapravo najveći pacijent. Ali takvih je malo. Ili našeg lokalnog
HDSBDP-a, koji se tobože toliko borio za Slavoniju da su sad pred raspadom, nakon što je narod provalio njihovu priču.
Uglavnom, već godinama kod nas vlada
općeprihvaćeno mišljenje da su plavi lopovčine, koji će uzeti i zadnju kunu iz džepa školarca koje su mu roditelji dali za užinu, dok su crveni nesposobni, zbunjeni i polubudni zgubidani, koji jedva znaju zavezati cipele. Ali se nekako, sasvim slučajno valjda, nakon što plavi sve pokradu ipak uspiju dokopati vlasti. No, je li zaista tako? Istina je da se za plave stalno vežu afere po medijima i otkrivaju slučajevi masovne
pljačke i korupcije, no kao što sam rekao ranije, metodologija rada i djelovanja oba čopora su isti. Ne samo ta dva, već svih. Prema tome, sve je isto. Nema razlike, jedina je razlika u tome ko jači, taj kači. Prema tome, da vidimo ko je jači? Ne navijam ni za koga, samo nastojim objektivno razmotriti situaciju. Prema onome što svaki dan vidim i medijima.
Dakle, plavi su sve pokrali. Takva je barem
slika u medijima. Ok, jesu. Nitko ne kaže da nije, nema tu ništa spornog, sve se zna, sve je izašlo na vidjelo odavno. A crveni? Zašto se o njima, odnosno njihovim
krađama, pljačkama, aferama i pranju novaca ne zna ništa? Malo je poznato da je prodaja većine najvećih državnih tvrtki dogovorena u vrijeme dok su crveni bili na vlasti, njihovi su ljudi sastavili ugovore, uzeli provizije i dogovorili uvjete prodaje, no neke su firme prodane nakon što su crveni izgubili izbore i plavi došli na vlast. Ali kupca to ne zanima, ugovor je već sastavljen i njega nije briga tko je premijer ili ministar, već mu je samo važno da se ugovor ratificira i gotovo. Jer takav je bio dogovor. Poslovni svijet ima svoje zakone koji nemaju veze s politikom, već politika mora plesati onako kako biznis zapovijeda. Prema tome, ugovori su ratificirani za vrijeme plavih, iako plavi nisu uopće sastavljali te ugovore. Samo su dobili tu divnu čast da ih moraju potpisat i popit metak za uništenje prodane tvrtke. I zašto se stalno u medijima izvještava o aferama plavih, a ne crvenih? Tu i tamo se spomene neka sitnica za
crvene, ali
plave su afere puno gore. Čak i one sitne i zanemarive se u medijima predstavljaju kao smak svijeta. Dok crvenih skoro pa i nema...kako?
Gradonačelnik Zagreba, dok je još bio član crvenih, je bio poput
Majke Tereze. Delao je i delaoi sve je bilo super i sve je bilo za pet. No, čim je skupio dovoljno moćnih igrača iza sebe (iako iskreno ne znam tko su, jer ne mogu još to prokljuvit) koji će mu čuvati leđa da bi se mogao odvažiti dalje krenuti sam svojim putem, odstupio je iz
crvenog čopora. Odmah netom nakon toga su u medijima krenule izlaziti na vidjelo sve njegove afere, pljačke, korupcije, namješteni tenderi i zaposlena rodbina, prijatelji i kumovi na izmišljenim radnim mjestima. Kako je to moguće? I zašto? I zašto sve to nije izašlo na vidjelo puno prije, dok je još bio član crvenog čopora? I dok su se sve te afere zapravo i odvijale?
Mediji. Jednostavno...
kontrola medija. Ko jači, taj kači. Novine, televizija i portali moraju biti pod nečjiom čizmom. Uvijek, u svakome trenutku. A onaj tko ima medije u šaci,
stvara sliku svakodnevice. Jedan od načina kontrole medija su tajne službe. Tajne službe nikada ne prestaju s radom. Nikad. Kao što HT neće nikada propasti, isto tako nijedna tajna služba nikada neće nestati. Jer su njihove arhive, ljudi, agenti i resursi neprocjenjivi. KGB je bio pod kontrolom partije koja je vladala Rusijom, nakon čega je postao FSB pod kontrolom
Putina. Nacistički Gestapo je nakon rata rasformiran, ali su njihovi ljudi prešli u CIA-u, KGB i Stasi. Zajedno sa svim arhivima. Nakon ujedinjena Njemačke,
Stasi je ugašen, ali su njihovi ljudi prešli u KGB, odnosno tajne službe Zapadne Njemačke, zavisi tko je bio naklonjen kome i tko je koga uspio vrbovati. Dok su arhive Stasija još uvijek dan-danas zatvorene i navodno u procesu rekonstrukcije. Drugim riječima, prvo će ih pročešljati oni koji to smiju i kojima to treba, a ono što ih ne zanima će slavodobitno prezentirati javnosti na uvid, da bi se održala iluzija slobode i demokracije. Kad jednom upadnete u tajnu službu, više ne idete van. Čak i u mirovini ste pod kontrolom.
Ne možete dati otkaz, nema otpremnine i takvih stvari. Jednostavno ste unutra do kraja. U bivšoj SFRJ je najveća i najjača bila dakako zloglasna UDBA.
Svi ste čuli priče i reportaže o UDBI. Naravno, ni oni vrlo vjerojatno nisu ugašeni, jer su i njihovi resursi dragocjeni onome tko to može platiti. Kanali financiranja su pretpostavljam prozirni i maksimalno simplificirani. Pranje love, kroz pumpanje sredstava za spas brodogradilišta, koja su svejedno i dalje pred kolapsom, pa sve do nedavno otkrivenih Panama Papers skandala. To nisu dokazane tvrdnje, već moja osobna pretpostavka i mišljenje! Da to odmah napomenem. Stoga je također vrlo vjerojatno da je i UDBA još uvijek itekako aktivna. Samo je pitanje za
koga rade i tko su im šefovi? Objektivno gledajući, teoretski bi im crveni čopor trebao biti gazda. Ne samo zbog toga jer su im crveni puno bliži političkim uvjerenjima po modelu „
bratstva i jedinstva“, već i zbog toga što imam dojam da, gledajući medije, crveni kontroliraju sve najveće medijske službe u državi. Plavi imaju tu i tamo nekog nesretnika na lokalnoj televiziji, tipa TV Garešnica, ili radio Karlobag, ali crveni imaju sve najveće
TV kuće, novine i portale. Zašto? Zato što se crvene afere ne pojavljuju nigdje, dok plavih ima na sve strane...a to je jednostavno nemoguće. Po svim zakonima hrvatske politike, to je jednostavno nemoguće. Ne samo hrvatske politike, već i njemačke, nizozemske, britanske, američke. Svugdje je isto. I svi rade isto. Politika je uvijek u službi krupnoga kapitala. Premijer, ministri i ostali klauni ne vode zemlju, već netko čije ime nećete nikada pročitati u novinama, ni vidjeti mu lice na televiziji. Dok političari samo pokupe mrvice koje padnu s njihovih stolova. No opet, tko zna? Možda je i neka druga tajna služba u igri? SOA, POA, tko će ga znati...ali imam takav dojam o cijeloj priči i da sam ja na mjestu šefa plavih, odnosno crvenih, to mi se čini kao najjednostavniji način kontrole i cenzure na kraju krajeva. Jer cenzure itekako ima u našim medijima i to u jako velikom opsegu. I to je vrlo jednostavno za zaključiti.
Stoga se nameće isto tako
jednostavan zaključak...da su crveni lopovi i to puno, puno veći nego plavi, a da su plavi nesposobni. Jer nisu u stanju izvući niti jednu crvenu aferu i objaviti je u svim medijima, pošto nisu u stanju preuzeti kontrolu. Jer nemaju svoje medije. Dakle, nesposobni. I još uz to i lopovi...dakle, ne ide im baš ništa. A na vlasti su skoro pa konstantno...hmm, a država nam je cirkus. Zanimljiva paralela.
Jedino je pitanje još na kraju, koje je zlo veće? Crveno, ili plavo? Diplomatski odgovor bi bio oba jednako. Što znači da ću na slijedećim izborima glasati za OrAH Mirele Holy...a ne, čekaj...pa i oni su propali. Onda ću glasat za
Mineu ili Maju Šuput.
Do sljedećeg tjedna i nove kolumne, pozdrav! Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici
Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržajaiza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?
Nebitno
