Tako i funkcionira. To je temelj svega.
Osrednjost. Poslovni svijet
ne voli ambiciju, individualnost. Ne voli samoinicijativu.
Ne voli poduzetništvo. Čak štoviše, potiče osrednjost. Iako je ovo portal koji se
ne bavi biznisom i tema nije bliska široj publici,
pročitajte tekst. Jer će vam pomoći. Nadam se. U poslu. Nevažno što radite. Svako malo sretnem nekoga, prijatelja, znanca, poznanika. Koji se pohvali kako je dobio posao. Ili prešao na neki bolji. Počne se
hvaliti pred ekipom, kako je dobio službeni auto. Službeni mobitel. Laptop. I onaj USB stick za mobilni internet. Šutim. Ne govorim ništa. Čestitam mu. Nakon nekoliko mjeseci srećem tog prijatelja. Žali se. Ubija ga posao. Radi od 8 do 18. Dođe doma, radi još. I subotom. Šalje mejlove, liste i excel tablice kasno navečer u firmu svaki dan. Mora. Posao stišće. Što više posla odradi, skupi se još duplo toliko novoga.
Opet šutim. Ne govorim ništa. Suosjećam. Zapravo i ne, glumim empatiju.Jer mu ne želim reći što zapravo mislim. A to je...ukratko „
Rekao sam ti“. Iako zapravo nisam.
Prešutio sam. Prešutio sam mu reći da unatoč svemu, on nije važan za firmu. Nije im nezamjenjiv resurs. Nije im dragocjen. Nisu mu dali laptop, auto, mobitel zato što je vrijedan radnik koji je to zaslužio. Već zato da im bude dostupan
24 sata na dan. I vikednom. Nedjeljom i blagdanom. Nisu mu dali kreditnu karticu za troškove zato što je menadžer bez kojeg firma ne može. Već da ga mogu poslati kamo god treba na teren. Bilo kada. A on ne može kukati da mu treba love. Nema za hotel. I tražit da mu uplate avans. Nisu mu dali stick za mobilni internet da može hitno provjeriti nešto za posao. Već da može njima hitno poslati što traže. Pročitati mejlove.
Odgovoriti na iste. U roku
od pola sata. Da se može u bilo kojem trenu spojiti na
VPN firme i raditi online. Jer mora. Traže to od njega. Stalno.Nisu mu dali sve to da mu olakšaju posao. Već da ga zarobe. Nema više radnog vremena
od 8 do 16. Ponedjeljak do petka. Odnosno ima. Piše u radnim ugovorima. Mrtvo slovo na papiru.
Korporativne reklame su još gora stvar. Čak i one što se vrte na televiziji. Upitate se tko ih je smislio?
Ljudi ili čimpanze s mentalnom retardacijom. Najužasnije su reklame za telekom operatere. Mislim da to zaista može izazvati nasumično ludilo u ljudima. Da uzmu puške i pištolje. Izađu na ulice. I samo počnu pucati. Od silnih tarifa, crnih ovaca, umjetno
nasmijanih obitelji s rumenim obrazima i savršenim životima. Od patetičnih prizora jeftine ljubavi, koja opstaje samo uz njihovu povoljnu tarifu. Ili reklame za pivo. Jedini prizori gdje kronični alkoholičari budu simpatični. Duhoviti. Društveno prihvatljivi. I pitam se da li stvarno to moramo gledati? Zar ne mogu smisliti nešto bolje? Pametnije? Ili bar donekle duhovito?
Mogu. Naravno da mogu. Ali to košta. Cijenu koju ne žele platiti. Kao što ne žele platiti onog mog poznanika. Cijena mora biti kao i sve drugo. Osrednja. Zašto?
Tvrtke se stalno hvale kako imaju najbolje
motivirane radnike. Potiču kreativnost, timski rad. Traže ambiciozne
zaposlenike, samostalne. Koji će pokazati samoinicijativu. Traže sposobne ljude. Poduzetne individualce. Ne traže. Traže dronove. To im treba. Jer sve ono što promiču u svojim oglasima za posao, reklama, sloganima i korporativnim porukama je ono čega se boje. Najviše od svega. Grčevito se plaše ambicije, inicijative, poduzetništva i kreativnosti. Jer sve to će im stvoriti opasnu konkurenciju. Dronovi neće. I radije će zaposliti tisuću dronova, nego jednog ambicioznog, poduzetnog i kreativnog radnika. Jer taj jedan će ih na kraju koštati puno više od onih tisuću dronova. Nije da ne vole toliko ambiciju. Žele ambiciozne radnike. Ali do određene mjere. Sve ima postotak tolerancije. Sve ima granice. Točno određene koje radnik ne smije prijeći. Sve je unaprijed zadano i proračunato. Postoje šprance i kalupi u koje se radnik mora uklopiti. Postoji
prihvatljivo i neprihvatljivo. Jer nisu oni od jučer u ovom poslu. Ako je radnik nedovoljno ambiciozan, ne valja. Mora se potrudit više, inače leti s posla. Ako je previše ambiciozan to opet nije dobro. Onda ga zatrpaju s još više posla za istu plaću. Jer je sposoban. Drugim riječima, preopterete ga. Da ne postane previše ambiciozan. Ako i dalje radi svoj posao i ne pravi dramu, daju mu poziciju u nižoj ili srednjoj liniji menadžmenta firme. Poslovođa. Voditelj smjene. Šef voznog parka. A kad mu to dojadi i skonta što mu rade, onda ode. Da otkaz. Otvori svoju firmu. Konkurentnu. Digne ju na noge, postane uspješan. Jer je previše ambiciozan i dovoljno lud da ostavi sigurnost i udobnost firme u kojoj je sada i da krene solo. I njegova firma je to znala također. Oduvijek. Ali ga nisu dirali previše, jer je bio odličan radnik. A jeftin. Kad su skužili da misli ozbiljno, da će zaista otići i postat im konkrencija dali su mu ponudu da ostane. Ponudu koja se ne odbija. Ali je otišao. I uspio. Jedan od milijun.
Do sljedećeg tjedna i nove kolumne, pozdrav! Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržajaiza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?
Nebitno
Muško
