Oasis je 1994. godine snimio pjesmu „
Cigarettes & Alcohol“. Uz
RHCP jedan od zadnjih bastiona kreativnosti. I originalnosti. „
All I need is cigarettes and alcohol...“ pjevali su braća
Gallagher. Onda je krenula nova era. 21. stoljeće.
Čang šlang čajevi, čarobne tablete za mršavljenje. DVD snimke za vježbanje doma, steperi. Sprave za vježbanje koje ljudi kupe preko TV prodaje, drndaju dva tjedna i
bace na tavan. Poplava raznih teretana, zumbi, gumbi, rumbi joge i pilatesa.
Odrasli ljudi u tajicama u dvorani jašu gumene lopte.
Internet nas je ubio. Pokazao je svakoj budali svaku budalaštinu koja se forsa u svijetu. Nemam ništa protiv svega toga, čak štoviše, lijepo je da ljudi vode računa o zdravlju i formi. Samo što mene osobno to ne ispunjava. Radije bih cijepao drva, ili odradio mjesec dana teške bauštele. Zato što tada vidim svojim očima da sam nešto napravio. Optička iluzija. Valjda? Stalno slušamo o globalizaciji. Ali nitko od nas nije imao blage veze da će biti ovako strašno. Valjda?
1969. godine je bio
Woodstock. Nisam bio tamo. Nažalost. Volio bih da jesam. Ali sam rođen u
krivo vrijeme. Na krivom mjestu. Tadašnje vlasti su se zgražale nad tim događajem. Zbog velikih količina
LSD-a, trave, alkohola. Svatko je nešto pušio. Od
duhana, marice, pa do žešćih stvari. Ševilo se na sve strane. I svaku je večer netko svirao. Trajalo je sveukupno četiri dana. Ekipa koja je tada svirala je i danas šampionska klapa.
Janis Joplin, Hendrix, Neil Young, Santana, The Who, Joe Cocker, CCR, Grateful Dead...i drugi. Skoro 50 godina kasnije ta se muzika sluša svugdje. Cigarete i alkohol. Tada najtraženija roba. Dali su nam sve.
Vrhunac kreativnosti, momente genijalnosti zabilježne na tanki sloj magnetne vrpce. Iako zvučim kao čangrizavi matori, ogorčeni konj, ne mogu se oteti dojmu da je tada postojalo nešto čega danas više nema. Slobode. Ali ne fizičke slobode, ekonomske, intelektualne, društvene. Već vlastite. One osobne slobode, najintimnije. Koja nam određuje kako ćemo živjeti.
Sretno ili nesretno?
Utjecaj ta četiri dana Woodstocka je trajao sljedećih 20 godina. I više. Pod tim utjecajem je nastao i
Novi val u bivšoj SFRJ.
Azra, Majke, Idoli, Haustor, Prljavo kazalište, Lajbah, Lačni Franz i mnogi, mnogi drugi. Ali nažalost i najgori užas od svih...
Bijelo dugme. No svaka dobra priča mora imati i lošu stranu. Crnu mrlju u inače besprijekornom dosjeu. „Lipe cvatu“ i „Hajdemo u planine“ su samo neke od tih crnih mrlja. No, unatoč dugmetu, bilo je ozbiljno dobre muzike. Zato što je bilo mašte, kreativnosti i najpotrebnijeg od svega...genijalnosti.
Woodstock i Novi val imaju nešto zajedničko.
Cigarete i alkohol. Svatko je pio i pušio. Nitko nije igrao jogu i jeo voćne salate s uljem crnog kima. Nije bilo frontmena koji nije pjevao s pljugom u čvaljama. I
bio trijezan. Na prijelazu tisućljeća je krenula techno/dance/electro/funk nešto muzika. I tu je bilo jebeno dobrih bendova i odličnih stvari. Ne moram ni spominjati Prodigya, ili Faithless. I opet. Cigarete i alkohol.
Liam Howlett i Keith Flint su popili, popušili i ušmrkali čitav jedan godišnji urod
Zlatnog trokuta. I još su uvijek tu, još bolji i jači, samo stariji. I famozni Keith Richards je još uvijek živ. Čak je i on osobno izjavio da nema pojma kako je uopće još živ. Naravno da ne pišem ovo da bih promovirao cigarete i alkohol, a kamoli tek droge. Ne. Pišem ovo zbog nečega drugog. One intimne slobode...jedine stvari koja nam ispunjava život i daje mu smisao.
Čist život. Koji se svima danas nameće. Osim što nas
ubijaju po medijima da moramo biti
mladi, uspješni, vitki, bogati i prelijepi, moramo i živjeti čisto. Svi danas trče. Voze bicikle. Idu u teretane. Imaju nekakve power workout vježbe. I šta ja znam. Piju proteinske multivitaminske bljuvotine. I na kavama samo pričaju o tome. I svi pričaju isto. Izgledaju isto. Rade isto. Misle isto. Idu na iste vježbe. U iste teretane. Dođu u kafić, naruče kavu s bademovim mlijekom. Još uvijek ne razumijem zašto se taj nesretni badem siluje da bi se iz njega iscijedilo nekakvo mlijeko. Što mu fali ovako? U prirodnom obliku? I vodu. U bočici. Negaziranu.
Jer alkohol je zlo. Cigarete još veće.
I zdrava hrana je sad također veliki hit...odnosno bacanje prašine u oči i uzimanje love. Bio, eko, organsko.
Organske jabuke. Špricane samo 17 puta godišnje, umjesto uobičajenih 31. Sad postoje i nekakvi eko-pesticidi. Odnosno otrov zakamufliran kao eko prihvatljivi otrov. Moš mislit. Metak je metak. Kakav god da je, ako si pucam u glavu ubit će me. Čak i ako je to eko-metak. Napravljen od recikliranog metala. Da se očuva okoliš. Ovo je preširoka tema za jednu kolumnicu. Primjera je još jako, jako puno. Ali sam ju prvo povezao s glazbom. Zbog Oasisa. Cigarettes & Alcohol.Neću ići preširoko. Iako bih mogao pisati do preksutra.
Želim reći da svi danas imaju tu neobjašnjivu potrebu da se uklope. U kalup. Da budu dio krda. I zbog toga više nitko nema svoje mišljenje. Niti ga se usudi imati. Jer će biti izopćen iz krda. Koje isto tako nema svoje mišljenje. Kreativnost se postiže kontra.
Uvijek kontra. Nitko nikada nije bio kreativan i originalan u krdu. Već uvijek oni koji su išli u suprotnom smjeru. Puno ćete si više psihoze i stresa stvorit pokušavajući se uklopiti u krdo. Nego živjeti onako kako iskreno želite. I zbog tog čistog života koji je danas imperativ, gubimo ono što nas drži iznad vode. Mozak. Danas je imperativ čist život, kad za deset godina skuže da nikome nije donio ništa dobrog, izmislit će neki novi trend. I urlat po internetima kako je super.
Dođi i ti. Nemojte me krivo shvatiti, ne pljujem po čistom životu. Samo želim reći da je danas to samo trend. Sutra će biti nešto drugo. Indijska meditacija, tibetanska spiritualizacija, čišćenje čakri, terapija plemenitim plinovima, kristalima, poludragim kamenjem i šta ja znam? Neka se ljudi slobodno bave sportom.
Ako žele? Ako ih to čini sretnima? I brinu o svome zdravlju. Dakako da je sve to vrlo pohvalno. Svatko ima pravo živjeti onako kako želi. Samo hoću reći da nije sve u našim rukama. Ako imaš dobre gene, neće te ubiti ni ebola. Dok s druge strane, ako imaš gen za leukemiju, ubit će te i lagani propuh. Možda. I nikakav proteinski šejk i bobičasto voće neće uništit taj gen. Nažalost. Ni meditacija također. Inače bi svi mi živjeli po 150 godina. Jeli samo šumsko voće.I mantrali u tišini. Hare Krishna.
No, da se vratimo na glazbu. U doba Woodstocka i Novog vala smo imali cigarete i alkohol. I svi su bili mladi, mršavi, lijepi i pametni. I uspješni. I još uvijek jesu. Nisu mladi, ali sve drugo je manje-više isto. Danas imamo blendere, kvinoju, chia sjemenke i DVD sa super intenzivnim kućnim treningom Renate Sopek. Rezultat?
Justin Bieber, Lady Gaga, Beyonce i nekakvi anonimusi koji izbace tobože neki očajni, dvotjedni, takozvani hit i nestanu sa scene. Zašto? Jer se svi oni pokušavaju uklopit u krdo. I slijedit trendove. Nitko od njih ne kuži da obični ljudi danas reagiraju samo na slobodu. Zato jer je nemaju. Kao ni pameti. Krda nemaju pameti. Već djeluju instinktivno. Zato je dužnost glazbenika, umjetnika i kulture da ju provocira. Danas imamo Justina Biebera koji pjeva o tome kako mu je učiteljica zaključila četiri iz vjeronauka. I Beyonce koja je slomila nokat i napisala pjesmu o tome. Zahvaljujući svemu tome, pamet je danas vrlo kratka. Anemična. Ne treba pretjerivati ni u čemu. Ali smo otišli u krajnost. Nema više te slobode, te osobne, intimne slobode zbog koje smo sretni. I zato ljudi vole likove poput Richardsa, Gallaghera i slične. Jer žive slobodno. Kako žele. Mi ne. Dobro bi nam došlo malo cigareta i alkohola. U umjerenoj količini. Ako ništa drugo onda da barem opet bude normalne muzike.Uzimam ljetnu pauzu. More. Godišnji. Punjenje baterija. Očekujte nove tekstove tamo negdje u rujnu. Možda bude koji i prije...ako me baš uhvati da nešto napišem što ne mogu prešutjeti. Hvala što me pratite i želim svima ugodno ljeto i dobar provod. I...da...kužim i ja ironiju, pljujem na internetu o tome kako nas je internet ubio...
Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta točnih, netočnih i većinom besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržajaiza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?
Nebitno
Muško
