Ekonomija je
okrutna, a novac govori sve jezike svijeta. Otvara sva vrata. Omogućuje sve. Novac ima još jednu
magičnu sposobnost. Koju ništa drugo na svijetu nema.
Briše prošlost,
guši savjest i
ispravlja krive pojmove. Ili
iskrivljuje ispravne pojmove, zavisi kako se uzme. Idem u to
Bogojevo kao i svi. Ne samo osječani, već i cijela istočna Slavonija. Obično idem
motorom, po sitnice. Cigarete. Alkohol. Prijatelji naruče što im treba, a nemaju vremena otići sami, pa skočim preko uzmem i sebi i njima.
Vikend. Granica. Prošao sam našu stranu, idem prema mostu. Već na početku mosta, između one nekakve kućice i otpilike polovice mosta počinje kolona. Ima barem
50-ak auta. I više. Ljudi sjede vani na pločniku,
puše, piju, razgovaraju. Čekaju satima. Koliko god da je to ružno, sve ih obiđem motorom i dođem odmah pred samu rampu. Uguram se ispred nekog auta, dođem do šaltera, predam osobnu i u roku od minutu i pol sam prešao granicu. Dok svi oni ljudi koje sam obišao
neće prijeći preko još barem sat vremena, možda i više. Iako jedva čekam da prijeđem što brže, jer stalno mislim da će mi netko iza leđa svaki tren početi psovati sve redom, srpski me policajac još krene ispitivati o motoru. „
Jel ide to čudo? Kolko je to kubika? Valja šta? Japanac a? Ma jedino japanci valjaju“. Nakon što sam uljudno odgovorio na sva pitanja, krećem dalje.
Bez incidenta.
Dolazim u Bogojevo, pred onu
veliku trgovinu, supermarket. Na parkingu more auta, naše tablice. Sve redom
OS, VK, VU, pa čak i
DJ, NA. Vidio sam i
SL, jednom čak i
PŽ. Unutra horde ljudi, trpaju u kolica zalihe za mjesec dana. Koliko god da su trgovine u Bogojevu
jeftinije nego kod nas i tamo naši ljudi uglavnom gledaju okolo i traže natpise „
Akcija“. Žalosno, ali nisu ljudi krivi. Nemaju oni veze s time, samo pokušavaju preživjeti kao i svi mi. Nabrzinu sam kupio sve što sam trebao, otišao preko u onaj restoran „
Niš“, sjeo i naručio samo pivo.
Ledeno hladno, jer je tog dana bilo baš vruće. Mislio sam popit pivo i bježim natrag. Na parkiralištu ispred restorana ista priča, iste tablice, isti ljudi. Restoran ima toliko posla da je gazda srušio onu staru kuću i na tom mjestu diže novu. Na kat. Napreduje takvom brzinom da bi mu i Kinezi pozavidjeli. Dok sam pio pivo u restoranu, s motorom punim srpskih proizvoda i hrvatskih cigara koje su upola jeftinije u srpskim dućanima i ispred sebe gledao u jelovnik na kojemu piše „Niš“, odjednom sam odlučio otići. Platio i otišao. Nisam bio ljut na Srbe i Srbiju. Ne. Oni nemaju veze s time. Samo su ugrabili priliku koja im se pružila. I ništa više. I nema ništa loše u tome, da smo mi Hrvati pametni, već bi ugrabili
tisuće i tisuće propuštenih prilika. Ali nismo. Zato kupujemo srpsku hranu i dižemo njihov BDP, dok naš pada brže od rejtinga MOST-a i Bože Petrova.
Bio sam ljut na Hrvatsku. I na jebenu, takozvanu Vladu. Ne ovu, već sve. Unazad 25 godina.
Zar je sve ovo moguće? Nakon svega što je bilo? Nakon
Vukovara, Ovčare, Vukovarske bolnice i Veleprometa, kolone auta s tablicama VU, plaze preko Dunava preko, u isto ono selo iz kojeg su stotine tenkova išle u Hrvatsku. Idu po
paštetu, sardine, jefitnu čokoladu, marmeladu. Duplo jeftiniju Coca Colu, cigarete koje su duplo jefitnije, alkohol da, valjda,
ubiju tugu što žive u državi u kakvoj žive. I ne samo da plaze i čekaju po dva sata, već su svi toliko ponizni,
uljudni i pristojni kad dođu do srpske carine kao da idu na rešetanje u sobu za ispitivanje. Budu manji od makovog zrna. Kad čovjek sve to vidi, samo mu jedna misao padne na pamet.
Izdaja. Nije kriv narod, nisu krivi naši ljudi. Ni Srbi, ni Srbija. Nisu nas Srbi izdali. Oni nas danas
prehranjuju. Upola jeftinijim proizvodima. Izdala nas je naša
država i naše Vlade od 1995, pa sve do danas. Naši ljudi danas, s VU tablicama, hrle bezglavo u supermarket koji se zove „Niš“, tražeći akcije i rasprodaje, da
uštede što više. Nakon toga odlaze u restoran koji se zove „Niš“. Nazvan po gradu u Srbiji koji je jedan od najvećih četničkih uporišta. Grad u kojemu svoje sjedište imaju četnici Koste Pećanca.
Ali kao što rekoh na početku, ekonomija je
okrutna, novac govori sve jezike svijeta i briše prošlost u tren oka. Iako ovaj tekst možda zvuči
nacionalistički orijenitran, nije. Ponavljam još jednom. Nemam apsolutno
ništa protiv Bogojeva i Srba koji samo zarađuju na našim ljudima.
Nisu oni krivi. Samo koriste priliku. Legalno i po svim zakonima tržišta. Ponude i potražnje. Nisu krivi ni naši ljudi, naravno. Oni samo
pokušavaju preživjeti od prvog do prvog sa svojim
mizernim plaćama i još
jadnijim penzijama, koje im je ova zemlja mogla dati, nakon što su je popljačkali svi mogući
politički lešinari koji su dobili priliku. Ali bih se ovim putem htio
zahvaliti Lijepoj našoj. Baš vam hvala
bijedna stoko u Saboru, Markovom trgu i Pantovčaku. Dok se vi kunete u svoje domoljublje i Lijepu našu, mi ćemo i dalje po goli kruh i sol u Lijepo naše Bogojevo. Svoje plaće ćemo ostaviti njima, pumpat njihov BDP, dok će naš strmoglavo padati. Zatim će uslijediti
otkazi, pad prihoda, plaća. Doći ćemo na razinu Srbije, prosječne plaće ovdje će biti kao i njihove. Oko 150 eura. Kuna više neće vrijediti ništa i nikakvo more, obale i Jadran ju neće moći spasiti. Kao ni bijedno pumpanje broja noćenja turista svako ljeto. Svakog kolovoza se urla po televiziji kako je došlo 10 posto, 14 ili čak 17 posto više turista na Jadran nego lani. Ako se tako nastavi za deset će godina pola kugle zemaljske ljetovati u Brelama. A dok se oni kupaju u našem moru, koje će za nas biti nedodoirljivo zbog mizernih plaća i ogrominih cijena, mi ćemo i dalje redovno ići u Lijepo naše Bogojevo. Do sljedeće kolumne, pozdrav svima. Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici
Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba
iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta
točnih, netočnih i većinom
besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno
lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne?