…godine prolaze.
Mi stojimo.
Jesmo li sretniji i jesmo pametniji? Godine prolaze, mi gledamo…
Bajaga. Jedan od njegovih
najpoznatijih hitova. Jesmo li? Sretniji? I pametniji?
Pametniji svakako. Kad je sve gotovo, onda je najlakše biti pametan. Znamo gdje smo pogriješili i što bi učinili drukčije da smo mogli. Što bi ispravili. A što pustili da ode i ostavili tako kako jest. Što god učinili, godine svejedno prolaze. Ne zanima ih naše stanje, problemi, sreća ili nesreća. Najteže je uvijek shvatiti najlakše stvari. Najteže je uvijek razumjeti ono najjednostavnije. I što je nešto jednostavnije, ljudi to sve teže mogu shvatiti, jer valjda
simptomatski odbijaju činjenicu da nešto može biti jednostavno. Zato što im je valjda prirodno da uvijek mora postojati problem za svako rješenje.
Koristim
facebook kao većina, svaki dan. Bacim pogled. Pratim neke stranice koje me zanimaju. Imam prijatelje koji objavljuju
razne stvari, statuse, slike. I s vremenom sam uvidio uzorak. Psihološki. Oni koji su nesretni u ljubavi, obično objavljuju
patetične izreke o tome kako su jaki i kako ih ništa neće pokolebati. Kako je nešto jednostavno suđeno, a nešto nije. Kako je najvažnije da voliš i poštuješ prvo sebe, pa tek onda tražiti nekoga tko će te biti dostojan. Svi traže nekoga tko će ih biti dostojan. I tko će ih obožavati i ljubiti tlo po kojem hodaju. I učinit ih sretnima. A nitko se ne želi truditi to isto učinit za druge. Oni koji su u sličnoj situaciji im onda dijele hrpe i hrpe lajkova i uzvraćaju
istim komentarima. Bit će sve OK, jer će se svemir, karma i intergalaktička sila teža pobrinuti za sve. Neće. Saturn će u travnju ući u vašu petu kuću i magično se pobrinuti da upoznate ljubav svog života. Neće. Jednom kada nađete pravu ljubav, iskrenu, čuvajte ju. Jer su najljepše stvari u životu izrazito krhke. Poput novorođenog djeteta. Krhke i neprocjenjive. Ironija i patetika. Jedine dvije figure koje prevladavaju u takvim raspravama. A godine prolaze, nervoznim korakom…mi stojimo.
Oni koji su
nezaposleni, imaju drukčije objave. Težak život u svijetu koji
nije pravedan. Citiraju poeziju, Oscara Wildea, izreke o pohlepi. Politici. Kako je čovjek, čovjeku vuk. I objavljuju slike o tome kako je država pokvarena. O mitu i korupciji. U svim aspektima društva. Od korupcije u lokalnom ribolovnom klubu, do američke invazije na Irak u svrhu pljačkanja nafte i zlata. Umjesto da zasuču rukave, pokrenu se i rade, provode dane u
samosažaljenju. Ne razumiju da ako se sami ne pobrinu za sebe, nitko drugi neće. Sarkazam i satira. Jedine dvije figure koje prevladavaju u takvim raspravama. A godine prolaze, nervoznim korakom…mi stojimo.
Oni koji su općenito
nesretni svojim životom, kakav god da on bio, imaju opet drukčije statuse. Citiraju mudre misli, izreke o životu, smislu života, sreći i svrsi postojanja. Sa svojih nepunih
25 godina dijele savjete o tome kako bi svatko trebao živjeti. Prate i dijele one stranice na facebooku nekih tobože, kvazi gurua koji lupetaju o istinskim vrijednostima života. Lifecoach je novi izraz za takve jebivjetre. I uvijek su spremni svima pomoći. Čak i ako nemate nikakav problem u životu, oni će vam naći barem jedan.I pomoći vam.Unatoč tome što nisu u stanju pomoći samima sebi. Jer ih nitko ne razumije. Navodno. Svijet ih ne shvaća, jer su posebni. Drukčiji. Imaju jedinstven pogled na svijet koji nitko drugi ne razumije. Samo oni. I uvijek gledaju zamišljeno u daljinu, kao da znaju neke tajne koje su svima nama ostalima nedokučive. Ne razumiju da nisu nimalo posebni i da njihovi osobni kompleksi nikoga ne zanimaju. Osim možda psihijatra, koji bi im eventualno mogao pomoći. Ali oni znaju puno više i od njega. Tako da su na kraju opet jadni sami i neshvaćeni. Egoizam i narcisoidnost. Jedine dvije figure koje prevladavaju u takvim raspravama. A godine prolaze, nervoznim korakom…
mi stojimo.
Oni koji su sasvim
odustali od borbe i koje je život porazio već u najranijoj fazi, imaju vrlo jednostavne i elementarne objave. Roštilj, janje na ražnju i silni potoci alkohola iz svih smjerova. Tu i tamo se nađe i neka nesretna, oronula konobarica s pregačom i
obješenim sisama. Jer samo jednom se živi. Obično na slikama bude krdo mužjaka bez majica, ili u dresovima najdražeg kluba tipa
NK Sloga iz Levanjske Varoši i poderanim hlačama, svaki s bocom nekog alkohola u ruci i stihovima neke cajke tipa „
Ciganče, kupit ću ti zlatno lanče“. Neostvareni ljudi, nezreli, koji se jedino mogu nositi sa životom kroz alkohol i isprazna druženja s ljudima sebi sličnima. Iako nemaju ništa, nastoje pokazati da imaju, tako što kupuju bezobrazno skupe mobitele, odjeću, nakit i satove, a onda sljedećih 6 mjeseci jedva
preživljavaju na rate. Jer žele impresionirati druge. Ne razumiju da druge nije briga. Ne samo da ih nije briga, već im se smiju iza leđa. Drugi pripadnici njihovog matičnog krda im zatim opet dijele hrpe i hrpe lajkova. I na svaki cajkaškistih uzvraćaju još jednim. Pričaju kako su se napili kod Mikija sinoć, da je bilo strašno i da moraju opet. Što prije. Plitka površnost i Petar Pan sindrom. Jedine dvije figure koje prevladavaju u takvim raspravama. A godine prolaze, nervoznim korakom…mi stojimo.
Jedino oni koji su uspješni,
ostvareni i sretni u ljubavi nemaju nikakve frustrirajuće objave. Inspirativne. Motivacijske. Selfhelp citate i slična sranja. Već hrpe slika svoje djece na moru, kućnih ljubimaca u galopirajućem trku i checkiranja sa službenih putovanja na egzotičnim destinacijama. Bez obzira koliko su sretni i zadovoljni u svom životu, imaju veliku potrebu to svima pokazati. Zato što zapravo nisu sretni i zadovoljni u životu. Ali je kasno da to priznaju. I sebi i drugima. Stoga stalno nastoje pokazati i uvjeriti druge kako je njima lijepo u životu. Jer će onda možda ti drugi moći uvjeriti njih. Ne razumiju da time samo sebi čine još veće zlo. Taština i lažna esktrovertnost. Jedine dvije figure koje prevladavaju u takvim fasadama. A godine prolaze, nervoznim korakom…mi stojimo.
Oni koji su zaista iskreno sretni ne žive na
fejsbuku. Ali takvih je danas malo. Oni koji su zaista sretni su stari ljudi. Većinom. Barem sa ja tako primjetio. Ljudi koji su na zalasku svojih života. Jer su neopterećeni. Jedino ih zanima dobrobit djece i unučadi. Sve ostalo je nevažno. I
ne zamaraju se time. Njima su godine prošle. Nervozno, ili ne. Nije više bitno. Možda su zato sretni? Jer su dogurali do kraja, bez težih posljedica? Bez prevelikih ožiljaka na srcu, umu. Možda su tek na zalasku života shvatili sve ono najjednostavnije što je zapravo najteže za razumjeti. To čak i ima nekog smisla. Jer tek onda kad je sve gotovo, zapravo shvatimo sve. Znamo sve. Godine prolaze, nervoznim korakom. Jesmo li sretniji? Pametniji? Pametniji jesmo, to svakako. Sretniji? To ovisi. O tome da li smo shvatili da godine prolaze…nervoznim korakom. Ili nismo? I da ne trebamo samo stajati… Do sljedeće kolumne, lijep pozdrav i hvala što čitate.
Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba
iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta
točnih, netočnih i većinom
besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno
lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne
Nebitno
