Živimo u
čudnim vremenima. Iako je svaka generacija za svoje vrijeme govorila da je čudno. I
teško. Svaki pisac u povijesti je vrijeme u kojemu je živio opisivao kao
teško, čudno i nerazumljivo. I uvijek se svi nadaju da će
valjda biti bolje. Danas su zaista čudna vremena, stvarnost je teško pojmljiva, jer ju više ne možemo razlikovati. Netko tko radi čitav život posao koji je
težak i iscrpljujuć, ne zaradi skoro ništa. Već dovoljno da
otplati kredite za stan, auto i da
prehrani dvoje djece. Na kraju se još može smatrati sretnim. Sretnijim od većine. I kako onda takav čovjek može razumjeti da se netko u roku od par dana bezobrazno obogati samo zato jer je napravio nekakvu glupavu aplikaciju za mobitel? Mali komadić šarenog softvera, igricu gdje moraš skupljati svjetleće loptice ili pravilno slagati voće i povrće. Kako se netko može obogatiti na nečemu tako banalnom i imbecilnom? Dok on mora
35 godina svaki dan voziti hrpe i hrpe djece u školu autobusom i biti odgovoran za njihove živote i sigurnost. Kako on može razumjeti da živi u takvoj stvarnosti?
Kako da jedna
medicinska sestra koja 30 godina krvavo radi i gleda unakažena tijela ljudi koje dovoze s poprišta prometnih nesreća može razumjeti da tamo neki polupismeni dječačić po imenu
Neymar zarađuje
20 milijuna eura godišnje, samo zato što šuta loptu po livadi. I još uz to sve živi u
Barceloni, gradu koji ona očajnički želi posjetiti, ali nikada nema ni vremena, ni novaca. Jer eto, treba zaraditi za kuću, za djecu, za sve. Kako ona može pojmiti da živi u takvoj stvarnosti? Dok ona daje sebe u posao i brine za sve unesrećene ljude u boli, dok se ona brine za sve oko sebe, kako može shvatiti da se cijeli svijet klanja Neymaru, koji se brine samo za sebe. I nikog drugog. Njezina stvarnost je takva, dok u njegovoj stvarnosti
nema mjesta, vremena, ni prostora za bilo koga drugog osim njega samoga.
Kako jedan
visokoškolovani i genijalni znanstvenik, koji je godinama zatočen u laboratoriju tražeći lijek za borbu protiv
zloćudnih tumora, može shvatiti da nitko ne cijeni njegov rad, a još manje financira. Iako će
spasiti milijune života. Dok, opet, cijeli svijet slavi postojanje nekog tamo Michaela Jacksona. Užasnog glazbenika, čije pjesme izazivaju migrene, osuđenog pedofila i najlicemjernijeg rasista u povijesti. Koji još uz to sve pjeva „
It don't matter if you're black or white…“. Kako taj znanstvenik može razumjeti da Jacksonova glazba i dalje zarađuje
desetke milijuna dolara godišnje, iako je sam Jackson mrtav, dok on za svoj rad i najosnovnija sredstva za rad mora ići okolo i moliti neke imućne, napuhane budale da mu budu sponzori. Ili se srozavati na to da preko medija moli za donacije. Klikni ovdje i uplati dolar, ili dva. Poput beskućnika ispred autobusnog kolodvora.
Živimo u vremenima u kojima se rad
ne cijeni, a još manje pomoć. Ljudi su postali imuni na sve lijepo, a ovisni o svemu što je užasno.
Vijestima, crnoj kronici, ismijavanju, tračanju, tuđim životima i sveopćoj sebičnosti. I malo pomalo se pretvaraju u stoku. Nemoralnu. Jer jednom se živi. Upravo to što se jednom živi je uzrok svačije nesreće. Zato što nitko ne može pronaći sreću u plitkim užicima. Samo kratkotrajno zadovoljstvo. Takvo je vrijeme danas. Iako, ako ćemo biti iskreni, oduvijek su sva vremena bila takva. Nije danas ništa drukčije. Drugi uzork svih problema, barem ja tako mislim, je toliko i
skrivljena stvarnost. Odnosno poimanje i percepcija iste. Svatko od nas ima svoju percepciju stvarnosti. Ovisno o odgoju, obrazovanju, osobnosti. I tu nastaju sukobi. Nitko više ne gleda činjeničnu stvarnost. Onu jedinu ispravnu. Čak ni činjenična nije točna, jer se i činjenice mogu izvrnuti. Lažno prezentirati. Ali postoji aksiomatska stvarnost. Koju rijetko tko i gleda uopće.Naprimjer, ljudi koji su religiozni idu redovno u Crkvu i smatraju Boga kao jedinim izvorom života. Kršćanima je to Bog, muslimanima Alah, budistima Buda, židovima Jahve, hindusima Šiva…i tako dalje. Nitko od njih ne vidi da se mole istome Bogu, nitko ne shvaća da sila koja je stvorila njih i njihovog Boga, je također stvorila i druge nacije, vjere i božanstva. Nije bitno koja sila i kakva? Ili čestica? Neutrin, proton, neutron ili Higgsov bozon…nevažno. Ali nešto što je puno veće od nas samih i toliko kompleksno da mi to ne možemo razumjeti. I onda se tuku, ratuju, kolju i ubijaju, oko onoga što ih sve skupa zapravo povezuje. Krivo poimanje stvarnosti. Kriva percepcija.
Oni koji
nisu religizoni, ismijavaju ove druge koji jesu. Jer vjeruju u gluposti, izmišljotine napisane od strane nadobudnih budala koji su samo htjeli kontrolirati mase. Ili se obogatiti. Njihov je Bog puno jednostavniji, ako želite tražiti izvor sveg života na Zemlji pogledajte u nebo. I vidjet ćete Sunce. Bez sunca nema ničega. Nema vode, jer bi bila smrznuta u kamenu na minus tisuću stupnjeva, nema kisika, jer ne bi bilo fotosinteze, nema topline pogodne za život. Čak bi svako molekularno gibanje potpuno stalo. Bez sunca nema ničega, ergo nema života. Njihov je Bog jednostavan. Sunce. Čak su i
stari Egipćani obožavali Sunce i smatrali ga božanstvom. Bog sunca zvao se Ra. Klanjali su mu se. Ali tko je stvorio Sunce? Odakle se stvorilo? I kako? To je samo zvijezda, kažu, sa skoro pa neograničenim zalihama vodika koji izgara u milijunima i milijunima nuklearnih eksplozija u sekundi. Sve to znamo, samo ne znamo kako se stvorilo to Sunce? No, kad se takvi ljudi razbole ili se nađu u
teškoj situaciji, bezizlaznoj, očajnoj, koliko god da nisu religiozni u bespomoćnom trenutku bez nade i izlaza, kad su samisa sobom u mračnoj sobi, kleknu, sklope ruke i izgovore „Bože, pomozi molim te…“. Ne znaju zašto se mole, ne znaju niti kome točno, ali pomole se. Instinkt? Urođeni možda? Ili samo očaj? Ali odličan primjer kako se nečija stvarnost promijeni u djeliću sekunde. Kako sve ono što smo mislili i u što smo vjerovali padne pred nečime s čime se ne znamo i ne možemo nositi.
Zapravo je paradoksalno koliko je naš
mozak razvijen. U odnosu na sve druge oblike života. Koliko smo u stanju prihvatiti razne percepcije stvarnosti koje naš um stvori, a koje nam u tom trenutku odgovaraju, a s druge strane opet istovremeno odbijati prihvatiti aksiomatsku stvarnost. Onu koja zaista jest oko nas i koja je nepobitna u svakom pogledu. Netko će doći u napast skočiti bez padobrana s litice visoke tisuću metara. Past će u ponor i unakazit svoje tijelo u tisuću komadića. Ali taj let i navala adrenalina koju će iskusiti u tih nekoliko sekundi pada je u njegovoj glavi sve što mu treba da bi se osjećao živim i ispunjenim, čak i pod cijenu vlastitog života. Spreman je umrijeti za trenutak čiste ekstaze, slobode i erupcije nečega što on smatra da je smisao života. Njegova percepcija stvarnosti je takva. Ionako ću umrijeti, pa onda što ne bih uživao. Iako će ga većina ljudi smatrati potpuno ludim, on u svojoj glavi nije lud. Već sasvim racionalan i lucidan. Svi drugi oko njega su ludi. Jer ne razumiju život. Takvih sukoba stvarnosti ima svaki dan. Na svakome koraku. Kad god se raspravljate s nekime i pokušavate im objasniti
svoju logiku, a oni vama svoju. Zašto se to događa?
Ne znam, ali mislim da smo mi ljudi ustvari žrtve vlastite evolucije. Ljudski je mozak
jedini organ, stvar ili što već u čitavom kozmosu koji funkcionira bez imalo determinizma. Cijeli svemir, sve galaksije, svi planeti, sav život na Zemlji, od flore i faune, svaka kemijska reakcija, svaka molekula, atom, čestica imaju svoje zakone gibanja, djelovanja i postojanja. Sve što postoji oko nas, sve što vidite, čujete i osjetite postoji i živi zahvaljujući točno određenim determinističkim zakonima. I pravilima koja se međusobno balansiraju. Sve osim ljudskog mozga. Tu je sve dopušteno.
Nema pravila. Nema ničega. Mozak je jedini organ koji ne osjeća bol. Kirurzi operiraju mozgove na pacijentima koji su potpuno budni i svjesni. Simbolika možda? Kako god bilo ljudski mozak je najstrašnija stvar koja postoji na ovome svijetu. I to je jedino čega bi se svi mi trebali bojati. Jer jedino što još djeluje i živi bez ikakvih pravila, osim naših mozgova je kaos. Hvala što me pratite i do sljedeće kolumne, pozdrav svima.
Usput rečeno, možete me pratiti i na facebook stranici Liječeni cinik, na kojoj tu i tamo objavim neke komentare i razmišljanja nevezano za kolumne.
Tekst i foto: Severus
Živimo u doba
iskrivljene stvarnosti, poremećenih prioriteta, u kojem nam svakodnevno stotine i stotine terabajta
točnih, netočnih i većinom
besmislenih informacija siluju mozak i grade nam potpuno
lažnu sliku realnosti od one u kojoj zaista svakodnevno živimo. U vremenu u kojem je apsurd općeprihvaćen način života, a zdrav razum ekstravagancija. Živimo u doba
klikova, lajkova, šerova, fanova, pregleda...u kojem se svako postignuće mjeri beznačajnim brojkama koje na kraju ispadaju važnije od sadržaja iza tih brojki. Živimo u doba u kojem svatko ima nešto za reći, ali nitko nikoga ne sluša. U kojemu će ti prije pomoći potpuni stranac, nego
najbolji prijatelj. U kojemu je lakše
prihvatiti tuđe stavove i mišljenja, nego razviti svoje. U kojemu je kultura postala moda za pokazivanje, a moda kultura koja nam odgaja djecu. Ja nastojim govoriti u ime manjine koja se još nekako odupire ovoj iskrivljenoj stvarnosti...a na vama je da odlučite da li sam u pravu, ili ne
Nebitno
