Prije svega bih htio napomenuti da ovaj tekst
nije nikakva stranačka propaganda niti podržavanje ikakvog
političkog stava, nego sam odlučio baciti
šaru na papir revoltiran silnim tekstovima o
mladim Hrvatima, ponajviše mojim
Slavoncima, koji su „
sreću“ našli u zemljama gdje teče
med i mlijeko. Nema dana kada na netu ne osvane neki tekst kako je tamo negdje svima
dobro i potiču druge da dođu za njima. Svima je divno i krasno i ne misle se vraćati ovdje...
Iako bih htio ostati anoniman zahvaljujem se svakome tko je izdvojio vrijeme i
pročitao ovaj tekst, a isto tako ću se i ispričati „
novopečenim strancima“ koji su ogorčeni na prosječnog Hrvata i Slavonca s kojim se ne slažu.
Kao što sam napomenuo svakodnevno nas
bombardiraju o mladima koji su otišli u obećane zemlje poput
Irske i
Njemačke. Kamo sreće, imam i ja dosta prijatelja i poznanika koji su otišli tim putem, pa svejedno malokoji mi je rekao u četiri oka da mu je zaista tamo dobro. Većini se
životna priča sadrži od toga da je neki njihov prijatelj, poznanik ili susjed otišao, pa
kud svi tu i mali Mujo...
Bez obzira što ih tamo čekalo, ovdje nema posla za njih. Poznato?
Ili, bolje tamo prati posuđe gdje ih nitko ne vidi i ne zna nego ovdje
konobariti...
Sve je kristalno jasno. Samo što je većina te
omladine, kako bih ja rekao „
Internet-generacija“. Poslijeratna djeca koja imaju drugačije prioritete, stav i odgoj. Raditi će jedno, a poznanicima i na društvenim mrežama prikazivati drugo. Oduvijek
je bilo bitnije što će drugi reći, zar ne? A jesu/jeste li Vi sretni?
Da se vratim na „
poslijeratnu djecu“, izraz zbog kojeg me već pola čitatelja
mrzi. Shvatili ste da nisam jedan od te mladeži i da sam nešto ranije rođen, točnije osamdesetih, onih godina gdje su nas još učili kako gajiti ljubav prema obitelji, domovini i tradiciji. Danas je toga
puno manje ili nikako.
Irci i
Nijemci će jednom-dvaput godišnje svratiti u Osijek i Slavoniju, pričat će Vam da u ovoj rupi od države nikad više ne bi mogli i da su sretni. S druge strane kad ostanete s njima duže i kad ih zaista pitate kako im je, počet će Vam se jadati. Pričat će o baušteli od jutra do mraka ili kako ujutro prave sendviče u poznatoj pekari, a popodne peru posuđe u elitnom restoranu i da je to - to, je li?
U slobodno vrijeme kojega je na
kapaljku, otići će na pivo s nekim
Bavarcem, Ircem, Rumunjom ili možda Kinezom, kladim se da imaju pregršt dodirnih točaka u životu i da stvarno imaju o čemu pričati...
No, dobro, svatko bira svoj, a red je i da ja napišem svoj. Kao i većina mladih i ja sam dugo tražio posao. Osjećao se beskorisno i gledao kako najbolje godine prolaze kraj mene. Kada bih stavljao brojke na papir definitivno bih bio u vrhu po broju poslanih zamolbi dnevno, mjesečno i godišnje. Nisam gubio nadu i nalazio sam bilokakve poslove samo da ne budem na grbači starcima, iako sam znao da sam daleko iznad tog nivoa. A opet, nisam birao poslove, od konobara, preko dostavljača pa do uredskih poslova.
I onda zamislite, netko Vam se obrati, pročita Vaš
životopis i pokaže interes. Nijedna riječ danas ne može opisati to zadovoljstvo kao tih dana. „
Ako ćeš raditi, evo ti posao“. Otprilike je tako zvučalo. Posao nije kompliciran, plaća nije velika, privatna je firma i eto...
Za početak nije loše!
Grizao sam i grebao koliko sam mogao, nakon probnog rada i nadređeni su vidjeli. Dok sam nakon pola godine i ja sam vidio, ugovor na neodređeno i promaknuće. Nestvarno zvuči još i danas. A danas, nakon dvije godine, promaknuća je bilo i još, a plaća je udvostručena. I sve to u Hrvatskoj?
"Ma nemoguće", reći će ovi vani...
Ali budimo realni, nije lako krenuti ovdje
od nule i pritom ne gubiti nadu, ali Bože moj, tako smo barem odgojeni. U poštenju i neimaštini, pa samo svoju uzavrelu slavonsku krv trebamo prenijeti na život. Pitam se hoće li to moći oni koji su otišli sjevernije i koji broje mjesece i godine da dobiju još jednu putovnicu. Da zaborave odakle su ponikli i čije ruke su ih othranili. Pa majku mu, hoće li Kinezima i Ircima na kavi prevoditi stihove „
Slavonijo, tko te nije volio, ne zna šta je izgubio“?
Živjeli!
Tekst: Čitatelj portala
Foto: DB/Foto-arhiv031
Nebitno
