Stručno vodstvo kroz izložbu
25. slavonskog biennalea – Granice vidljivosti u prostoru Muzeja likovnih umjetnosti, Europska avenija 9, Osijeku održat će se u
četvrtak 19. siječnja 2017. u 18.30 sati.
Kustosica izložbe 25 slavonski biennale - Granice vidljivosti Valentina Radoš vodi kroz postav izložbe. Pozivamo sve zainteresirane da nam se pridružite u obilasku izložbe koja kroz 30 izloženih radova progovara o gorućim društvenim temama.
Razmišljajući o kustoskom okviru ovogodišnjeg Slavonskog biennala, respektabilnog i jubilarnog broja, jasno je bilo da prigodničarska salonska priredba nije mogla doći u obzir. Izložba koja se priređuje u osječkom Muzeju likovnih umjetnosti već pola stoljeća i koja treba biti prikaz i presjek suvremene likovne umjetnosti i svijeta koji nas okružuje nosi daleko važniju poruku od one slavljeničke. Prvi Biennale održao se u Osijeku 1968., godine koja po političkim, kulturnim i socijalnim događajima nosi posebnu važnost u povijesti Europe i svijeta. Gledajući s pozicije prezenta, protekle dvije godine od posljednjeg Slavonskog biennala jednako su promijenile vizure kulturnog identiteta "starog" kontinenta, kao i svjetove izvan naših graničnih prijelaza. Slika jedinstva pokazala se ranjivom pred izazovima iznutra i izvana, rezultirajući (ponovnim) jačanjem autoritarizma, rasizma i seksizma. Živimo u svijetu gdje se svjetlosnom brzinom virtualno putuje cijelim svijetom pomoću svega nekoliko pokreta prstima, dok se s druge strane stvarno kretanje ljudi usmjerava pomoću žilet-žice i podizanjem zidova. Principi tradicionalne demokracije paralizirani su pred jačanjem populizma i medijski kreiranih slika stvarnosti koje mimički imitiraju glas "naroda". Promatrajući svijet iz te i takve perspektive, postaviti 25. slavonski biennale kao tradicionalnu smotru likovnog stvaralaštva činilo se gotovo pa nemoralno imajući na umu snažnu komunikacijsku ulogu i moć koju umjetnost inherentno nosi. Unutar poziva za sudjelovanje na 25. slavonskom biennalu umjetnicima i umjetnicama postavljeno je pitanje. Pitanje koje neće nužno iznjedriti rješenje, ali će stvari činiti vidljivijima. Odgovori na postavljeno pitanje, u obliku 30 radova na ovoj izložbi, dokazi su da je uloga umjetnosti itekako važna i potentna, kao likovni postav i kao pojedini umjetnički iskazi koji su kroz izložbeni postav protkani poput glasova zbora. Čujemo i vidimo glasove koji progovaraju o važnost memorije i sjećanja, odnosno o tome koliko smo ranjivi kad ih izgubimo. Progovaraju o traumi rata, progonstva, izbjeglištva, o spašavanju gole kože i egzistencije… Isto tako komentiraju i komemoriraju ulogu humanizma i zajedništva – malih oaza dobrote – koji uvijek postoje i u najtežim trenucima nađu put djelovanja. Imamo radove koji progovaraju o našim percepcijama granica, onim stvarnima i onim nametnutima, onim fizičkim i onim mentalnim. I naravno, o načinima na koje se te granice mogu prijeći, nadići, prebroditi, pobijediti. Gotovo svi govore o čežnjama za boljim vremenima, ljepšim mjestima, sretnijom budućnosti; govore o manipulaciji i obmani, ali i o istini i vjeri. Znakovita je i činjenica da 25. slavonski biennale prvi put istinski, i prema propozicijama poziva i prema tematski zadanom okviru, pruža međunarodni i sveljudski prikaz. Ne samo zato što na izložbi predstavljamo imena autora i autorica koji rodom i radom pripadaju svijetu "izvan" naših zemljopisnih granica nego i zbog postavljenog pitanja koje je univerzalno i stvarno.
Nebitno
