Svaki putnik ima svoj posebni dar za putovanje. Njegova je prtljaga dragocjena zbirka najnužnijih stvari bez kojih ne bi mogao biti putnik. Sa sobom nosi neplaćene račune, dječja sjećanja i pozdrave na odlasku. Nosi i zagrljaje povratka sa čije je perspektive krenuo. Blagoslov sretnog putovanja svakako pripada kolekciji neizbježnih potrepština. Na svakom putovanju uzbudljivo sakuplja impresije koje se kao po nestvarnom ekranu neprekidno izmjenjuju kroz prozor. Samo za razliku od umjetno ograničenog okvira, staklo prozora putniku omogućava slobodno trčanje po slikama polja. Zajedno s mislima hvata boje što se ritualnim pokretima nižu staklenom površinom. Na svakom takvom putovanju iznova ga iznenađuju mirisi daljina i nepoznata mjesta.
Nema tako lijepe umjetnosti kao što je priroda nudi na putovanju. Poput mekane plastike, na kraju neobično krivudavih cesta, u putnikovim očima se mijenjaju pejzaži udaljenih gradova stopljenih u oranice i šumskih puteljaka koji se kilometrima naslanjaju o njegov pogled. Proračunato izazvan njihovom tajanstvenom dekoracijom, zajedno sa zemljom i sa zvijezdama osjeća kroz njih svoj prolazak. Prepušten takvom putovanju ne mari za ono što će sutra sresti, jer u njemu se istovremeno izvijaju valovi nepoznatih rijeka i juri tišina zelenila.
Kada na takvom putovanju ipak malo zastane, putnik navrati s mislima na mjesto polaska. Ponese osmjeh i privučen kao kakvim magnetom svrati na polazište. I tada se iz njegovih očiju razlije sva ona boja i razliju sva ona mjesta s kojima se susretao prilikom putovanja. Stavlja ih u krilo svojih ulica i naručje svojih privremeno napuštenih parkova. S njima prekriva dvorišta i najdraže krovove. Obraća im se najtišim riječima i sa tim šaputanjem nastavlja putovati. Putnik, zapravo, učtivo daje do znanja koliko mu nedostaje sjedenje za istim stolom svakodnevnice. Sada kad je odvojen od ustaljenog zanovijetanja i svega što mu je poznato, stidljivo ipak priznaje kako mu ovo kretanje itekako godi. Osjeća nekakvo čudno olakšanje, jer u njemu je prevladao kolorit panorame i neobični utisci sve jače napadaju njegova čula. I što dalje putuje sve su bliže trenuci susreta zbog kojih je i krenuo na put. U takvim situacijama kad vrebaju bezbrojna iznenađenja strast mu pomaže da ne zaluta. Ona ga poput bujice svom snagom vraća u stvarnost. Od početka putovanja, pa do krajnje stanice, putnika nosi strast. Zajedno s njim putuje kao sjenka njegovog pogleda.
Sretan ti Uskrs, moj grade!
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Marko Berta
Muško
Nebitno
