„Još je jedna slavonska tvornica šapatom pala! I to zaista šaptom, tiho u povijest je otišla Virovitička šećerana! U petak svoj zadnji radni dan tamo je odradilo 60-tak radnika! Iako je ovo najmodernija i najmlađa šećerana, prva je pala! Agonija ove šecerane vec dugo traje i ovih 60 radnika su bili zadnji preostali! Mislim kako ne moram govoriti što ovo znači za Virovitičko-podravsku županiju i grad Viroviticu! Od grada koji se promovirao kao slatki grad, ostao je samo grad s gorkim okusom jer je upravo izgubio jos jednu tvornicu, još 60 obitelji ostalo je bez prihoda! Ako smo mi imali informacije o zatvaranju od građana i radnika, znači da je istu informaciju imala i Vlada, ministratsvo ali i loklana samouprava. Mene zanima koje napore su uložili gadonačelnik i župan da se pokuša spasiti šećerana? Je li se moglo naći rješenje za spas? Što radi Ministarstvo poljoprivrede po pitanju proizvodnje šećerne repe? Jesu li su se pobrinuli za kooperante? Osjećaju li se odgovornima za ovakav razvoj dohađaja jer su se još 2015. poigrali s potporama i u 3 godine smanjili potpore za 1000 kn/ha! Naime, Ministarstvo poljoprivrede se zaigralo te je bez analiza i procjene financijskog učinka na poljoprivrednike ali i šećerane, kao i na radnike zaposlene u tim šećeranama, u tri godine drastično smanjilo proizvodne potpore za šećernu repu. Za 2015. one su iznosile 2.900 kn/ha, za 2016. iznos je smanjen na 2.650 kn/ha da bi u 2017. pao na 1.990,00 kn/ha dakle manje za skoro 1000 kn/ha! Smanjivanje proizvodno vezanih potpora odmah se odrazilo na pad proizvodnih površina pod šećernom repom te njenu proizvodnju. Loše i nepromišljenje odluke ministarstva odražavaju se u onome što danas proživljava industrija šećera u Hrvatskoj. I na kraju, ne gasi se ova tvornica jer želimo postati zdrava nacija i šećer nam više ne treba, vec ćemo ga uvoziti kao i sve drugo!“ otvorio je konferenciju Domagoj Hajduković.
„Navodno istu sudbinu čeka i Tvornicu šećera Osijek. Nekada industrijski grad, Osijek će ostati bez jedne od rijetkih tvornica prehrambene industrije koje su opstale do danas. Nažalost, i ona će uskoro postati jedan od onih gospodarskih subjekata o kojima ćemo govoriti u nostalgičnom tonu. I neće samo strojevi stati. Gotovo 200 radnika i radnica bi mogli ostati bez posla. Gotovo 200 slavonskih obitelji bi mogli postati egzistencijalno ugroženo. Ništa bolje neće proći ni oni koji su neposredno vezani za ovu industriju. Što će se sve događa? Bojim se i pretpostaviti ali sigurno znam da se sve ovo moglo spriječiti.
Prije više od pola godine u sabornici sam ukazivala o postepenom smanjivanju broja radnika i pozivala tada novoosnovanu Vladu RH da reagira na vrijeme i da ne dopusti da dođe do potpunog gašenja tvornice, a time i gubitka radnih mjesta. Optužili su me da širim laži i obmane. A zapravo je državni tajnik Ministarstva poljoprivrede bio taj koji je obmanjivao javnost u lipnju prošle godine i isticao: „da u budućnosti ima prostora za proizvodnju šećerne repe te da je cilj zadržati pa i povećati površine pod šećernom repom. Da su spremni na izazove koje ova proizvodnja ima na razini Europske unije i svijeta…“
A što danas imamo?! Ni industriju šećera, a ni budućnost. Bojim se da sve ide u smjeru toga da će zaposleni u ovoj industriji gledati ili službenike Hrvatskog zavoda za zapošljavanje ili granične policajce koji će ih propustiti u neku od zemalja Europske unije. Jedino što će u Slavoniji ostati bit će poluprazni gradovi i sela, u kojima će oni, koji će ostati, živjeti u neizvjesnosti i brizi za svoju budućnost. Doduše, ostat ćete vjerojatno i Vi Vlado jer vama je koliko mi se čini sasvim dobro. Vaša radna mjesta i egzistencija vaših obitelji nisu ugrožene. Svo ovo vrijeme niste pokazali ni trunku odlučnosti ni solidarnosti niti napravili išta za one koji nas hrane, i doslovno i figurativno. Nažalost oni koji su hranili sve nas uskoro neće znati kako prehraniti svoju obitelj. To pitanje će si, na žalost, postaviti i moj prijatelj čija bi četveročlana obitelj, mogla ostati bez jedinog prihoda. Ovo je tužna priča samo jedne slavonske obitelji. Sada to pomnožite sa 200. Ako u obzir uzmemo i sve one koji su vezani za ovu industriju, preko 1000 ljudi bi mogli biti pogođeni rizikom od siromaštva i socijalne isključenosti. Kako je ono glasio Vaš predizborni slogan?! Sigurna Hrvatska?! Ma da nije tužno, bilo bi smiješno.
Župane Anušiću… ovo je apel i vama! Zar nisu sve obitelji vrijedne spašavanja?! Učinite sve što je u vašoj moći kako biste spasili ova radna mjesta. Šteta je već počinjena i sada se mora spašavati što se spasit da. U suprotnom, bojim se da ćemo samo čitati o iseljavanju ali i zatvaranju mnogih drugih tvornica diljem Hrvatske“ rekla je Nikolić.
„Projekt Slavonija, Branja i Srijem ne bi trebao biti puste statistike, obnova društvenih domova, svlačionica lokalnih nogometnih klubova i slično, već borba za svako radno radno mjesto! Svako sačuvano radno mjesto znači jednu obitelj koja će ostati u Slavoniji i Baranji i stvarati budućnost sebi i ovom dijelu Hrvatske! Ako to Vladi i Plenkoviću nije jasno, nama je! Ako to znači da ćemo morati poslati sto priopćenja, održati sto presica i napisati sto otvorenih pisama kako bi pokrenuli ministarstvo i lokalnu samoupravu na rješavanje problema, neka bude tako, spremni smo. Vidjeli smo na slučaju Meggle kako se rezultati mogu postići ako ima volje. Virovitička šećerana je zatvorena, no možda se Osječka i Županjska još mogu spasiti. Vremena nema, Plenkoviću, ministrice Vučković, učinite nešto“ zaključio je Hajduković.
Tekst i foto: SDP Osijek
Nebitno
