Citat: ›
Najugledniji hrvatski kritačar, podjednako kroničar kjniževnih, glazbenih i popularnih zbivanja, iznosi svoj neobičan pogled na svijet kad su posrijedi dokolica, turizam i ljenčarenje...
Mandić je u svojoj 68. godini jednako brz na jeziku kao i sredinom 80-ih, kad se u silovitom i često namjerno uzaludnom jurišu obrušio na Krležinu duhovnu ostavštinu. Njegovi su izvodi i dalje logični, efektni i jasni. Napisavši tridesetak knjiga Mandić je dobro utvrdio gradivo: uvjeren je da čovjek može biti istinski dokoličar jedino ako se zna osamiti i potonuti u unutarnji život. Ovaj je razgovor i svojevrsna antipropaganda turizma.
• Onako ugrubo gledano, što se promijenilo u dokolici prosječnog građanina otkako smo u kapitalizmu?
- To pretpostavlja da sam ja sociolog i da znam što je prosječan građanin, jer se takvim ne smatram. Svakome je očito tko je proživio barem jedno desetljeće u socijalizmu i jedno desetljeće danas da su uvjeti rada bitno različiti, da su i primanja drukčija, a i raspored vremena je bitno drukčiji. To ne govori nužno da je prije bilo bolje. Ili da je danas u odnosu na ranije lošije. Postavljanje takvih opreka je vrlo jednostavno, privlačno i lako bi nas odvelo u nekakvu političku naivnost.
• Na Zapadu, bilo gdje, ljudima je uvijek na prvome mjestu posao. Talijan, Danac ili Nijemac nikad neće uzeti slobodan dan zato da bi nekome otišao na svadbu.
- Sad nas to opet privlačno uvlači u karakterologiju naroda po geografskim područjima, što je vrlo opasna kategorizacija. Tako kažemo da je slavenski mentalitet poseban, da se balkanski, dinarski mentalitet razlikuje od romanskoga, germanskoga, nordijskoga. To ćemo svi prihvatiti, više-manje te razlike poznajemo, priznajemo i uvažavamo. Ali one ne moraju biti istinite. To su površne razlike. Ne poznajemo dovoljno sociologiju tih društava da bismo mogli utvrditi razliku.
• Koliko je u nas prodrla svijest o dokolici kao o potrebnoj društvenoj svijesti?
- Da se razumijemo, dokolica je luksuz, dokaz viška novca i viška vremena. A danas višak vremena ustvari predstavlja višak novca. Raspored radnoga i slobodnog vremena je takav da oni ovise jedan o drugome, i to tako da je slobodno vrijeme proizvod radnoga. Kad nam teče takozvano slobodno vrijeme, mi si utvaramo da smo slobodni. Ali ne. Mi smo samo drukčije zaposleni, podređeni procesu osposobljavanja za ponovan rad.
Dokolica u modernom smislu riječi, dakle ne u antičkom, stoičkom smislu, pokušava se svjesno naturavati ljudima širom svijeta kao produžetak radnog vremena. Mi smo danas zaposleni da se odmaramo. To je jedna vrlo teška forma. Kroz nju čovjek nikako ne može ostati sam sa sobom. Na poslu je s drugima, a u slobodnom vremenu također, jer se mora zabavljati i odmarati kao drugi.
To je vrlo lako uočljivo prema naputcima koje možemo svaki dan pratiti u medijima: trebamo ići na taj i taj dio obale, trebamo raditi to i to, moramo se zabavljati na ovaj ili onaj način. Prema tome, mi smo zaposleni da se odmaramo. To nije dokolica.
• Razvijeni socijalizam stvorio je generaciju polutana: ljudi koji prijepodne rade u gradu, a poslijepodne rade doma, na selu ili koji žive u gradu, ali stalno jure na selo gdje gaje neke resurse. Radilo se do 14 sati pa se išlo na grunt. Nije bilo dokolice.
- Ja, na sreću, nemam taj problem, jer sam urbaniziran već kao treća generacija. U osnovi, uopće ne znam što je to selo i što je to povratak prirodi. Nemam grunta, nemam zemlje, nisu je ni moji roditelji imali, ni moji djedovi. Prema tome, nisam upao u razdor između ta dva nazovimo ih životna stila. Ne osjećam ga, ali ga pratim u mnogih ljudi, uvidom u njihovu privatnu egzistenciju, gledajući ih na televiziji, čitajući o njima.
• Nije li sada taj proces onemogućen, radi se dulje, do 16 ili 17 sati, nema više ratarskog radnog vremena.
- Taj pomak ništa ne može nadomjestiti. Ta dihotomija, razdor između sela i grada danas nestaju. I to zato jer se selo urbanizira, a ne obrnuto, zato što se grad poseljačuje. Proces poseljačivanja gradova je davno završen. Mi svi maštamo o uljuđenim, finim farmama na selu. Da nam polja budu uređena od Istre do Slavonije onako kako izgledaju u Austriji i Švicarskoj. Prema tome, mi želimo da neko naše selo u zabiti Zagore jednog dana izgleda onako kako izgleda idilično alpsko seoce. Koje je zapravo samo premješteni gradić. Možda nas ta sudbina očekuje, možda ćemo je i doživjeti pa ćemo biti sretni kad nam i kravice u štalici budu imale zavjesice u štalici i teglice s cvijećem na prozorskoj dasci i tako gledale prolaznike iz grada koji dolaze vidjeti kako su živjeli njihovi stari. Možda je to nezaustavljiv proces propadanja unutrašnjosti svake zemlje. Možemo oko toga procesa jadikovati, ali on je neizbježan. Utoliko što sve više prodajemo tu zemlju, bilo domaćim, bilo stranim investitorima. Oni je, doduše, na neki način spašavaju od propasti i truleži. Tako naši seljaci koji su se iselili u gradove prije dvije generacije sada gledaju kako se njihova djedovina s koje su pobjegli pretvara u wellness centre, gradilišta za vile, terene za golf, bilo koju vrstu moderne urbane zone.
• Nosi li sama ideja turizma u sebi nešto zaglupljujuće?
- Turizam je općenito genijalno-idiotski plan kapitalizma da produži radno vrijeme radnoga čovjeka. Nakon jedanaest mjeseci dirinčenja u gradu njega se prisiljava da ode u nekakva ljetovališta, zimi u skijališta, kako bi obnovio organizam i prikupio snagu za nastavak radnoga procesa. Prema tome, to je nešto genijalno-idiotsko, a provedeno je sistemski po cijeloj kugli zemaljskoj. Mi smo, doduše, njezin okrajak, ali i u nas se na tome ubrzano radi.
• Pretvoriti neki grad u turistički znači pretvoriti većinu njegovih stanovnika u konobare, kuhare, profesionalne osmjehivače i iznajmljivače koještarija.
- Da, to nam je bio cilj i sudbina nam je takva. Mi smo znali što nosi ideja predavanja u ruke modernoj demokraciji, koja je jedno te isto s globalizacijom i idiotizacijom svake vrste. Nije se to dogodilo samo nama. Svijet je htio uništiti ovaj južnoslavensko-balkanski dio samoupravnog socijalizma upravo zato da dokaže kako on ne može postojati. A uništio ga je tako da je potaknuo naše unutarnje snage da požele svoju lošiju budućnost prema njihovu primjeru. Mi smo ih ropski slijedili, i u tom ropskom služenju njihovim idealima dobili smo današnju budućnost.
• No danas dolazi u pitanje i radno vrijeme kao zadana kategorija.
- Postoji fleksibilno radno vrijeme, koje je ustupak birokratizaciji, kao ventil da se nađu novi modusi spretnijeg i boljeg djelovanja. Prema tome, to fleksibilno radno vrijeme je ponavljanje istog. Posao se ne može izbjeći. On te čeka iza svakoga ugla, honorarno, produženo, na crno, ispod tezge, ali uvijek nas čeka. A mi smo voljni uhvatiti se za šansu, čuperak, jer nam treba taj višak novca, da sebi stvorimo višak vremena za eventualno izležavanje. Samo, na žalost, većina ljudi ne želi svoj višak novca potrošiti kao višak vremena za smisleno ljenčarenje, nego za sudjelovanje u onome procesu, opet ponavljam, koji nam je nametnut kao nastavak rada drugim sredstvima.
• Novine uoči ljeta objavljuju preporuke za knjige koje bi se mogle ponijeti na ljetovanje. No nije li upravo čitanje, na žalost, najrjeđi oblik dokolice?
- Na žalost, i ja sam nekad imao iluzije. Još prije trideset godina predlagao sam u Vjesniku knjige za ljetovanje. Popise od deset, pedeset, stotinu knjiga. Domaćih ili stranih. Sumnjam da je itko poslušao moj savjet. U svim ljetovalištima kroz koje prolazim vidim da se jedva kupuju i prelistavaju novine, kao rudimentarni odlik pismenosti i zanimanja za svijet oko sebe. A knjige su apsolutna rijetkost. Ljeti, ako se i naiđe na neku, to su uglavnom popularni svjetski bestseleri koje ne treba preporučivati jer oni sami ulijeću u naše šape. Ali ta ideja o populariziranju knjige za ljetovanje posljednji je preostatak kulturizacije koju je nametao socijalizam. To je pošteni nastavak, samo uzaludan. Ali ja ga kao utopijsku varijantu prosvjećivanja masa uvijek rado prelistam. Žao mi je samo što se moje knjige ne preporučuju. A ne bih ih ni sam preporučio.
• Nije li dokolica, ljenčarenje, igra nešto što društvo prešutno tolerira djeci, starcima i bogatima?
Dokoličarenje je jedna vrsta filozofskog protegnuća koje nama kao većini nije dato. Jer ne raspolažemo s tolikim viškom vremena kako bismo mogli reći da smo ga proveli u apsolutnoj dokolici.
- Odmor je građansko pravo svakoga građanina svijeta. Više-manje kratkotrajni prekid radnoga procesa je dakle građansko pravo u modernom društvu. To je jedno. Slobodnog vremena ionako imamo tijekom dana i tijekom godine onoliko koliko ga možemo otkinuti od toga radnog procesa. A dokoličarenje je jedna vrsta filozofskog protegnuća koje nama kao većini nije dato. Jer ne raspolažemo s tolikim viškom vremena kako bismo mogli reći da smo ga proveli u apsolutnoj dokolici. Drugo je to što je većini ljudi dokolica dosadna. Zato je industrija vrlo lukavo smislila zabavu. Što ću tamo raditi, tamo se ništa ne događa, nema nikakve zabave, nema ljudi, nema muvanja, nema kafića, nema restorana, nema koncerata, nema frke na plaži. Većina ljudi traži da na takozvanom odmoru kao produžetku rada opet budu u kontaktu s ljudima svoga uzrasta. Doduše, oni i nemaju drugog izlaza. Jer slobodnih prostora za dokolicu više nitii nema. Dokolica je samo u nama i ona nam jedino preostaje takva. U nama se stvara, u nama se gaji. A možda ju je i opasno gajiti previše, jer rađa zle misli, pokvarene, mogu biti bludne, mogu biti politički prevratne. Uglavnom, dokolica je majka svih opačina. O tome govore brojne latinske poslovice sve do modernih narodnih izreka i posebno do crkvenog naučavanja u našem okružju. Besposlica ima ruke sotone, otprilike se tako nekako kaže.
• I lijenost je smrtni grijeh.
- Da, ako radiš za drugoga. A raditi za sebe i za sebe biti lijen, to je svačije pravo ako ga može idealno ostvariti.
• Što je lijenost?
- Odustajanje od rada. A to bi istodobno značilo odustajanje od privređivanja. A to nam pravo nitko neće dati, ni naši bližnji, ni naša obitelj, naši bračni drugovi. Oni nam ne dopuštaju da budemo lijeni. Jer tko ne radi, ne treba ni da jede, glasi stara poslovica, izrečica koju je neko vrijeme svojatao i socijalizam, ali koja je do svog savršenstva dovedena tek u kapitalizmu.
• Je li lijenost melankolija?
- Kao što znamo, napisane su čitave knjige u pohvalu lijenosti, postoje barem dvije-tri koje imaju tu sintagmu u naslovu. Lijenost u nekom filozofskom smislu je opiranje industrijskom načinu rada. Ali ona opet traži privilegirano biće, nekoga tko zna čitati, misliti, pisati, osamiti se i tako sretan biti. Prema tome, dokolica u filozofskom smislu jest privilegija bogatih i novcem i duhom, a to se rijetko susreće u jednoj osobi. Malotko si može pronaći idealnu osamu da provede u njoj šest mjeseci ne radeći ništa. To znači da netko drugi radi za njega. Netko mu treba privrijediti kruh, mlijeko, vino, pivo, rajčicu, krumpir i osjećaj sigurnosti.
• Postoji li na jadranskoj obali mjesto na kojem bi se čovjek mogao osamiti?
- Mislim da ga na jadranskoj obali više nema. Sa suprugom sam prije trideset godina istražio posljednja pusta mjesta na Kornatima, na Mljetu, Lastovu, Visu. Danas više tamo ne mogu ići, ali čitam u novinama o provodima u konobama, restoranima koji su ondje nikli. Ali nije to važno. Idealno je sam onaj koji osjeća samoću i u gomili ljudi i tko sam želi biti. Ali takvog uvijek zovu mrgudom, zloćkom, takav je čovjek meta prezirnih pogleda: “Vidi ga, želi biti sam, a mi se tako lijepo zabavljamo oko njega”. Dakle, onako kako sad dokolicu opisujem, ona je jedna zla osobina. Samo za privilegirane.
• Ideal dokolice je i danas Decameron.
- I ja bih se rado prepustio takvoj dokolici makar i kugom potjeran, u neko razbludno društvance u osami, i tamo provodio dane pričajući, ljubeći se, gosteći se svakojakim delicijama. I onda su si to mogli priuštiti samo oni privilegirani. Danas međutim privilegirani manje znaju uživati u svom položaju. Oni se dođu jahtom pokazati u neku snobovsku luku, da bi onda s broda sišli moliti u neki restoran kilogram kruha, kako sam neki dan doživio na Brijunima.
Ljenčarimo samo da bismo opet bili sposobni za rad
• Što je aktivan odmor?
- To je podvrsta godišnjeg odmorskoga boravka. Ni to nije dokolica. Dokolica je onaj višak vremena koji svatko uvijek može sebi steći kad bi znao kako ostati sam, i to ne spada u određeni period godine. Od 1. do 15. kolovoza bit ću dokoličar, e pa ne može to tako. Isto kao da kažemo: od 20. siječnja do 13. veljače bit ću filozof. Dokolica se ne može odrediti, ona se ne može programirati, ona nastaje samo po duhu i sposobnosti da se ostane sam. Postoji dokolica kao ljenčarenje, dokolica kao razbibriga, dokolica kao bijeg od života i stvarnosti, i sve su te vrste opasne i po čovjeka samog i po društvo. Društvo ne tolerira dokolicu. Štoviše, progoni je, uništava. Industrijski kapital mrzi dokoličare jer žele da radiš. Vjerske institucije ne vole dokoličarenje zato što znaju da ono proizvodi grešne misli. Kad su ruke zaposlene, onda čovjek nema grešnih misli. Treba raditi, ora et labora, pa će biti sretan. Cijelo društvo oko nas je protiv dokoličarenja. Kako ćemo ga onda proizvesti? Protivno svima, kad zauzmemo polemičan stav spram društva. I kad ostaneš sam, kao što i želiš, to je i nagrada i kazna istovremeno.
• Što se potura umjesto dokolice kao poželjan obrazac ponašanja?
- Samo radni proces zabavljanja. Moramo platiti taj lažni proces, taj nastavak rada drugim sredstvima. Mi radimo kao turisti, mi radimo kao takozvani ljenivci, lažni dokoličari. Nama se naređuje da budemo lijeni neko vrijeme kako bismo se osposobili za rad. Ali tako je bilo uvijek. Pojam slobodnog vremena proizvelo je tek industrijsko društvo. Rad na tekućoj traci i industrijska revolucija proizvode mogućnost odlaska od rada. Od antičkih seljaka, preko srednjovjekovnih kmetova do današnjih radnika za strojem rad je uvijek bio cjelodnevni proces.
|
Nebitno
Žensko
Muško
" Bolje jedno vruće pivo nego četri ladna, bolje jedna stara baba nego djeva mlada!" 
"Whose bike is it baby? It's Zeds. Who is Zed baby? Zed's dead."
"Važno je zvati se Mladen!" 