Gotovo četvrt stoljeća
tisuće posjetitelja iz šire okolice grada Osijeka s nestrpljenjem očekuju početak
Osječkoga ljeta kulture, kulturne manifestacije kojom Grad Osijek
besplatno svojim sugrađanima daruje desetke različitih programa – od
glazbenih, filmskih, izložbenih, kazališnih, knjižnih i književnih, do
radionica i predavanja. I to za sve uzraste. Kako je program Osječkoga ljeta kulture nezaobilazan tijekom srpnja i kolovoza, tako je ista ta manifestacija nezamisliva bez
Dječjega kazališta Branka Mihaljevića, za čije se predstave doslovce traži karta više, bilo da su na otvorenom ili, kao ovaj puta, u njihovoj dvorani. Ulaznice za ove dvije izvedbe (premijernu, 10. i repriznu, 11. srpnja) doslovce su planule u dan-dva –
ne skrivaju zadovoljstvo.
Znaju mali i veliki Slavonci da se ovi donjogradski kazalištarci svako ljeto potrude i uspiju iznjedriti premijerni naslov, koji, pak, već u sljedećoj sezoni postane redovitim naslovom njihovoga repertoara.
Ovu su, 65. po redu kazališnu sezonu odlučili zaključiti dječjim klasikom, osnovnoškolskim lektirnim naslovom -
Postolarom i vragom Augusta Šenoe, alegorijskom pričom o „
dobroti koja stanuje samo u srcu dobroga čovjeka“. Na toj više od 160 godina staroj povjestici Zagrepčanin je
Milan Fošner (53-godišnji pisac i književnik, koji sam za sebe kaže i da je „
polupjesnik“), temeljio svoju istoimenu autorsku priču (potpisuje i dramatizaciju prema Šenoinu djelu). Na pozornicu i repertoar Dječjeg kazališta postavio ju je
Mario Kovač (iza kojega je više od stotinu kazališnih režija u Hrvatskoj i inozemstvu). Drugi mu je to angažman u
Donjem gradu, nakon
Rock'n'roll bajke nadahnute popularnim stripom
Štefa Bartolića Gluhe laste, koju je režirao prije dvije sezone (u svibnju 2022.) i za koju je dramatizaciju također potpisao
Fošner. Predstava ima vrlo jednostavnu i vrlo jasnu dramaturšku liniju, bez nepotrebnih skretanja u nevažne epizode koje usporavaju ritam i odvlače pozornost.
Kada vam život ponudi limun, napravite limunadu – kaže poslovica. Tako kada u ansamblu imate glumce koji su više nego dobri pjevači (i plesači) - postavite mjuzikl. Ova se atraktivna (i zahtjevna) kazališna forma na pozornicu DKO-a vratila nakon puna tri desetljeća, prisjeća se ravnatelj
Ivica Lučić.
Originalne pjesme (koje autorski potpisuje
Tomislav Babić) i novi tekstovi (u suautorstvu
Babića, Fošnera i Kovača), kako napominje redatelj „
slijede uzore s Broadwaya i West Enda, donoseći u kazalište dašak glamura tjerajući ansambl da iskaže sve svoje, Osječanima dobro znane, talente“.
Zagrepčanin Babić skladatelj je primijenjene glazbe za film, televiziju i teatar. I sve svoje vještine i znanja pokazao je ovim angažmanom.
Koreografski je posao sjajno odradio
Branko Banković, kojega „
privlači plesna pedagogija i koreografija za djecu i mlade i već cijeli niz godina posvećuje radu s djecom i mladima”. Teško je ne zamijetiti tu
posvećenost i angažiranost pa još kada imate mlad i okretan ansambl, ishod je jasan. Likovi kroz kreativan pokret pričaju priču i izražavaju emocije i stanja u kojima se nalaze, a to je važno za mlađu publiku. Usto, izražajna koreografija predstavi samo povećava atraktivnost. Kao i diskretno, a efektno svjetlo koje je oblikovao
Igor Elek.
Scenografiju i kostimografiju supotpisuju magistar umjetnosti
Leo Vukelić (inače docent na AUKOS-u) i diplomirana slikarica
Iva Matija Bitanga. Tako su punu pozornost posvetili efektnim kostimima – sve je prštalo od zlatnih i tirkiznih nijansi u pobjedničkom timu Vraga i njegovih triju asistentica, ali i bračnog postolarskog para kada im konačno „
u životu krene“.
Kada na jednom mjestu okupite ovakve pregaoce, izgledi za propust su mali. Sve to vodstvo DKO-a uzima u obzir, jer laska znati da si i za ovu premijeru i reprizu ulaznice planule su za dan-dva - potvrđuju nam iz propagande DKO-a. I da,
tražila se karta više... pa ne sumnjamo da će od jeseni Postolar i vrag nizati izvedbe i osvajati publiku i struku.
To će, uvjereni smo, poći za rukom i glumačkom timu.
Postolar mladoga
Grgura Grgića, kojega sve češće viđamo na pozornici Dječjega kazališta, konstantan je u interpretaciji
marljivoga, poštenoga i siromašnoga oca i supruga pred kojim je moralna dvojba od životne važnosti. Prije sklapanja bjanko „ugovora“ s Vragom, on je i glasom i gestom skroman i dobar, i
nije mu problem (pri)dobiti simpatije publike. Ni nakon što prijeđe u drugu momčad, ne gubi moralni kompas pa se gledatelji poistovjećuju s njim u borbi protiv zla i nepravde. Za takvu je ulogu Grgić likom i glumačkim habitusom jako dobar izbor.
Vjerojatno ne treba reći da je Vrag
Gordana Marijanovića bio glumački
neponovljiv i impresivan. Osim neiscrpne energije i mašte, u svoj je lik – lukavoga, manipulativnog i duhovitoga, ali vrlo šarmantnoga Vraga - unio sve što je trebalo da ga publici učini zanimljivim i razumljivim.
Zahvaljujući kostimu i šminki, djeci je bilo jasno da je riječ o natprirodnom biću. Gordanova je dikcija besprijekorna, govor teatralan kada treba (a u ovom liku to je itekako bilo poželjno), no nikada ne prelazi u karikaturu. Balansira boju glasa, ovisno je li Vrag nadmoćniji pa treba (za)strašiti ili u postolarovoj (ne)milosti pa treba zavesti postolara i njegovu ženu.
Nju je, pak, glasom i stasom utjelovila
Tena Milić Ljubić. U kombinaciji s Marijanovićem, dodatno začinjava
dramsku napetost mjuzikla u Kovačevoj režiji. Glavni je trojac pjevao uživo. U pjevačke smo se kvalitete Tene i Gordana već uvjerili, a sada im se pridružio i Grgur, tek neznatno zaostajući.
Nenametljiv, ali prisutan Sinak Božji bio je
Srđan Kovačević.
Disco trojac, Vragove asistentice, u tirkizno i crno odjevene Vražice:
Ivana Vukićević (koja je na repriznoj izvedbi proslavila 32. rođendan i dobila prigodnu rođendansku lentu),
Aleksandra Colnarić i Lidija Helajz bile su neodoljiv začin – glumački i pjevno, a redatelj ih nije štedio koreografski.
Zanimljivo je da je ovaj naslov kao komornu operu za djecu i mlade u veljači ove godine postavila Muzička akademija u Zagrebu. Na repertoaru je i još nekih hrvatskih kazališta za djecu i mlade.
U Kovačevoj inscenaciji, Vragov sat
ne kuca tik-tak, nego tik-tok, postolareva žena je
očajna kućanica koja se osjeća kao Pepeljuga, a njezinom suprugu, siromašnom, poštenom i pravičnom postolaru posao
ne cvjeta, jer svi radije kupuju jeftinu i lošu kinesku robu, umjesto njegovih ručno izrađenih cipela... Samo su neki od slojeva koje je autor upisao u tekst, povezujući se još čvršće s publikom, čineći tekst autentičnim, višeslojnim i realnim. Ili je suptilno ironizirao i parodirao (komentirao) svakodnevicu? Što god da mu je (bio) cilj, dodao je time još jedan sloj tekstu, ali i pomogao publici, djeci da bolje razumiju temu, motive i poruku.
Publika u u srijedu i četvrtak
nije štedjela dlanove i ansambl je, zasluženo, ispraćen ovacijama. S obzirom na to da Dječje kazalište kreće u
energetsku obnovu zgrade, privremeni će im dom biti Kulturni centar, a već su najavljene i izvedbe za 1., 2., 3. listopada. Nisu to jedine izvedbe, a bit će i gostovanja.
Tekst: Narcisa Vekić
Foto: DKO
Nebitno
