Toliko često puta razmišljam kako ću se jednom napokon uspjeti zaustaviti pogled u tišini. Uvijek mi nedostaje pogled. Kao roditelj svakako čeznem za pogledom djeteta, kao čovjek tražim pogled druge osobe, a kao muškarac željan sam pogleda žene. U tim se pogledima skriva jednostavna mudrost svijeta. Topla i nježna, a ponekad tako nedostižna. Vrijeme koje čini da smo i mi njegovi miljenici nudi nove načine. Gledanje očima ne mora uvijek biti prisutno, zato postoji pogled duše. Taj pogled danas je prihvatljiviji, jer se duši lakše približavamo, brže smo s njom. Imamo mogućnosti preko pisama, poruka, slika, dakle sve ono što duša upija, sve riječi, boje, zvukovi sve je tu. Kad ti se obratim s tim dobivaš ne samo glas moje duše i njezine osjećaje, već želje i potrebe. Kao što tvoja duša traži u tim razgovorima mir, tako se moja smiruje razgovarajući s tobom. Ne otkidam od sebe dok te milujem riječima, naprotiv, ispunjavam sve one pukotine što zjape godinama.
Tišina je zasjenila naša očekivanja. U svoj svojoj nemoći čak se i poigrala osjećajima. Kako sam, svojevremeno, u prvom dodiru osjetio tvoju dušu učinilo mi se da ću spremno zakoračiti prostranstvima u kojima ću zauvijek sanjati. Svjestan sam većine svojih slabosti. Umoran od nastojanja ne želim se više dodvoravati prilikama koje uglavnom ne cijene ljubav, već je iskorištavaju. U tom smislu sam i odlučio napisati ovo, jer me ponukala nejasna situacija nastala mojim zbunjenim emocijama. Počet ću redom i otvoreno. Razlog ti je dobro poznat, ljubav nema granica. Međutim, ta činjenica uglavnom ostaje na papiru ili još bolje rečeno provlači se mislima kao intimna želja, ali nedovoljno hrabra, tradicionalno obzirna i pritisnuta odgojem u samom startu. Što je u suštini ljubav? Pomjera osnovna mjerila. Kad ljubav hoće, a uvijek hoće, ljudski strahovi snagom uragana nestanu iz njegove utrobe. Zašto se onda nedovoljno jasno borimo za ljubav i njezino mjesto u našem biću? Točna je životna činjenica kako nas vrijeme oblikuje uz pomoć ljudskih ruku. U mladosti su te ruke meke i prozirne, jer ih drugi takve stvaraju. Zrela vremena donose samostalne i čvrste šake koje su pomalo zaboravile milovanja, ali nastavljaju kroz život. U tvojim grčevito stisnutim rukama iznenada je zasjala moja ljubav. Kad moje ruke hoće one se pokrenu ne skrivajući mekoću u kojoj su nekada uživale. Moje ruke se rado sjećaju, i ta im mekoća daje dodatnu snagu, čini ih okretnijim i smirenijim. Razlika između tvojih i mojih ruku je u želji. Tvoje žele ono što su jednom osjetile, a moje su željne novih osjećaja. Moje ruke za razliku od tvojih ne miruju. Ne odustaju iako su im prsti možda i promrzli.
Tekst: Zal Kopp
Fotografija: Marko Berta
Muško
