Igre bez granica
Grad Osijek, prostor ispred zgrade HNK. U tijeku je akcija crtanja „Kredom po asfaltu“ mališana iz gradskih vrtića i nižih razreda osnovnih škola. Među razigranom djecom ističu se dvije prilike… Kad čovjek bolje pogleda – učini mu se da su to oni isti likovi s onih uljuđenih džambo-plakata i spotova s urbanim štihom, koji nasmijani, dotjerani i našminkani voze bicikle dok u pozadini ide neka prilično urbana glazba… Kad bi život bio spot, građanin bi pomislio kako o njemu brine jedan javni servis pun mladih ljudi s puno dobrih ideja i korisnih projekata… Ali život nije spot, a redatelj i glavni urednik čudnom igrom okolnosti daleko je od Osijeka, a bivšim sugrađanima priređuje svakodnevni igrokaz na njihovu štetu (svakako ne na vlastitu)… Mudra vizija vjerojatno je: izjednačiti metropolu ravnice sa seocetom u brdsko-planinskom pasivnom području. Vrlo dobro je ocijenjeno kako je gospodarstvo pokretač nadgradnje, pa je ono prvo uspješno uništeno. Nadgradnja će se urušiti sama po sebi, a tada će nastupiti (ledeno) doba za njegove igrače. Odavno su shvatili: kad je mrak, lakše se predstaviti kao svjetlonoša. Na mrak naviknute oči povjerovat će ako nemaju izbora.
Crtaju tako dječica; crtaju likovi s džambo-plakata…
- Kolegice, daj mi, molim te, ljubičastu kredu… Htjedoh nešto nacrtati ovdje u ovom krugu, pa da ne zaboravim… Kad sam već dobio ovakav zadatak. Kad bolje razmislim: pa i nije loše! Baš se lijepo opustim! Toliko sam se navikao na ovo da čak i kod kuće imam krede u boji i crtam po podu…
- Ovaj, kolega, jel` tebi ovo stvarno odgovara?!
- Koje? – blesasto je pogleda sugovornik…
- Pa, ovakve stvari koje nas dopadnu?
- Što? Pa, rek`o sam ti da me opušta…- vrati se Drugi građanin crtanju ljubičastog cvijeta.
- Ma, ne to. Pobogu, mislim na ovo marginaliziranje tvoje funkcije!
- Pa, smeta mi, ali jbg… Svingao sam već sa svima u gradu, samo su mi još ovi ostali… Sam ne mogu, jer ni ne znam kako stojim, a još se jedino ovima mogu ušlepati…Sad – kako mi je, tako mi je…Ionako Prvi nema vremena za ovakve stvari: baš danas se odvezao novim Audijem sa suradnicima do pučke kuhinje – idu donirati novčane priloge za Božić. Baš sam bio u njegovom uredu kad im je rekao neka svatko od njih ubaci po 10 kuna, a ako netko nema gotovine neka ne ubacuje karticu, nego neka jednostavno spusti ruku u kutiju, a ako je kutija prozirna – neka im ne pada na pamet izvući nešto van! Ako je neprozirna – znaju što im je činiti; pa, neće ih on valjda učiti nakon 20-tak godina kako se to radi?!
- Mašala, mašala! Pravi je multitask i multifunkšn tip menadžera! Bože moj, pa kako on sve zna, sve stigne i sve može! Skoro da mu mi i ne trebamo! Drži nas samo milošću svojom kršćanskom i ljubavlju prema poziranju fotografima… Što će mu ekipa, ionako sve zna sam?! Uostalom, imaš ti pravo! Kad bolje razmislim: nikad lakše nisam zaradila svojih 20-tak tisuća na mjesec…Zapravo: uživam! Nema dedlajnova, nema krvarenja po terenu 14 sati na dan s bauštelcima na kiši, snijegu i žegi. Ovo je pametno: uslikaš se tu i tamo; zatim ponekad kažeš kako nathodnik ili bilo što drugo što oni napraviše ne valja i – to ti je sva mudrost! A svakog prvog na račun sjeda uredno mojih 20 tisuća!
- Imaš pravo, kolegice! Ma, nije ni meni loše, jedino me kum malo zahebava – kad će proradit onaj d.o.o. za suvremenu naplatu parkiranja, ali nisam još dobio odobrenje iz Drinovaca. Bogami, da Antu onda ne ugnjavih koalicijskim ugovorom – ost`o bi mi kum bez ovih 15 tisućica mjesečno! `Di bi ga sad uglavio?! Kod ovih nema mrdanja!
- Nema, nema… Vidiš kako nam prođe Četvrti u Snagi grada!
- Koji?
- Pa, Onajkojiseposvađaosasvojimšefomasadslušatuđeg…
- Aaaa, misliš na Gordana?
- A, da, jadan! Vidiš kako ga peru po Glasu?! Ako se ne čujem sa Šefom 2 dana – ja pročitam novi Glas i već vidim kako je raspoložen, ima li probavne smetnje ili ga boli grlo… A, bogami, zadnja 2-3 broja napada na njegove… Ako mu LepiGreh ne prođe na Pantovčak – bojim se da mu ostaju samo novi šefovi… A oni su malo manje lijepi…Ako mene pitaš – radije bih se slikala s njim nego s ovim drugima…- učini ona malo gadljivu facu…
- Ma, zaboli me! Imam ja svoju Predsjednicu…
- Čekaj malo! Nije li Šef dogovorio sa Bandinjom trampu glasova Hercegovaca za tko-zna-što?! Ne možeš ti sad podržati nekoga drugog ili neku drugu… Birači bi pomislili da smo neozbiljni! Ona bi bila treći kandidat kojeg podržavamo, ne računajući SDP-ovce koje smo zahebali glede njihovog igrača za Pantovčak!
- Znaš, nije to loše! To se zove: disperzija rizika. Znači: ne drži sva jaja u istoj košari!
- Čija jaja?
- Ma, figurativno!
- He, he – pa ti si poznat po tim stvarima! Iako nikad nije dokazano…
- Otkud ti sad to?!
- Pa, gledala ja na plakatima – nisam vidjela ništa čak ni kad si upalio svjetlo!
- Ma, što ti, uopće znaš o političkoj promidžbi?! – uvrijeđeno će Drugi.
- He, he – ne znam o promidžbi, ali znam o nekim drugim stvarima – koje ne vidjeh niti na svjetlu – hi,hi,hi!
- Uostalom, odmah mi vraćaj ljubičastu kredu, vještice!!!
- Eto ti tvoje krede, ja odoh napraviti 2-3 crte na najnovijem GUP-u i dosta za ovu godinu… I naručit ću jedan đus s ledom…. Ovdje je vruće. I dosadno.