1. Cijela zemlja se čudi suši i njenim posljedicama, zaista je bilo čudno očekivati takvo što ponekad. Poljoprivrednici traže minimalno
500 mil., a očekuju i
1 mlrd. kuna za ‘naknadu štete’.
2. Kako je zemlja duboko ogrezla u socijalističkom razmišljanju (život na tuđi račun), ljudi uglavnom ne razumiju kako sve košta. Tako vjerujem da bi većina radnika u RH na pitanje:
A. “
Treba li država pomoći poljoprivrednicima sa 1 mlrd. kuna zbog ‘nezapamćene’ suše” odgovorilo potvrdno. Također vjerujem da bi na (istovjetno) pitanje:
B. “
Treba li svaki zaposleni u zemlji (uključivo i javni sektor) nekim poljoprivrednicima dati samo zbog ‘posljedica’ ove suše ‘sitnicu’ od 600 kn?“ - većina odgovorila negativno.
Iako možda ni to nije jasno. Na koncu, zaposleni u privatnom sektoru, ali i umirovljenici (direktna konkurencija zaposlenima u javnom sektoru jer dobijaju iz iste posude) su još nedavno hrlili
potpisati referendum kako bi se zaposlenima u javnom sektoru omogućilo da se o njihovim ‘
pravima’
ne može pregovarati (‘odredbe kolektivnog ugovora vrijede trajno ako se pregovorima ne može postići dogovor’).
3. Ovdje se svakako trebamo prisjetiti ovog briljantnog argumenta o tome kako se
auto može proizvesti na dva načina:
… There are two technologies for producing automobiles in America. One is to manufacture them in Detroit, and the other is to grow them in Iowa. Everybody knows about the first technology; let me tell you about the second. First, you plant seeds, which are the raw material from which automobiles are constructed. You wait a few months until wheat appears. Then you harvest the wheat, load it onto ships, and said the ships eastward into the Pacific Ocean. After a few months, the ships reappear with Toyotas on them. International trade is nothing but a form of technology. The fact that there is a place called Japan, with people and factories, is quite irrelevant to Americans’ well-being. To analyze trade policies, we might as well assume that Japan is a giant machine with mysterious inner workings that convert wheat into cars.
4. Pomalo svjetla na ovaj naš slučaj baca članak u
Jutarnjem.
‘Moramo sami navodnjavati, ne može nas država spasiti!’ – Uspješni poljoprivrednici i stručnjaci za Nedjeljni otkrivaju zašto se ne znamo boriti protiv suše
I ovdje se spominje kako su mnogi poljoprivrednici umjesto u navodnjavanje
‘ulagali’ u automobile i najmodernije traktore, koji su primjereni površinama 10 ili 100 puta većima od onih koje obrađuju. Često je u jednom selu bilo
5 ili 10 super-skupih traktora, gdje je trebao samo jedan (koji bi se dijelio – zajednička investicija).
A jučer sam na TV gledao prilog o proizvodnji
Armagnaca – mnogo manji biznis od
Cognaca, ali ipak (iz hrvatske perspektive) ogroman, s mnoštvom (u francuskim razmjerima) ‘
manjih’ proizvođača. Zanimljivo, i ti ‘
manji’ (a u stvari srazmjerno veliki) proizvođači često koriste usluge mobilnih destilerija. Prikazali su jednu koja godišnje opslužuje 12 proizvođača.
Što mislite da li bi tako nešto bilo moguće u RH?
Ne. Svatko bi morao imati
svoju, najmoderniju i najskuplju, kupljeno povoljnih kreditom od
HBOR (
‘ničiji’ novci) i, jasno uz garantirani otkup i obeštetu ako proizvođač ne bi bio profitabilan.
Naizgled apsurd, ali činjenica, je da bi kvaliteta procesa s 12 posebnih destilerija bila znatno lošija – ako bi se imalo 12 njih ondje gdje se može ekonomski podržati samo jedna, jasno je da bi ulaganje u znanje, modernizaciju i održavanje svake od njih bilo lošije.
5. Imao sam prilike vidjeti koliko je velike zahvate za
navodnjavanje napravio
Agrokor u svojim velikim kombinatima (
Belje,
Vupik). To bi moglo značiti da će on i profitirali od
ove suše (skuplja hrana, a suša ih neće toliko napasti). Jasno, većina javnosti će tvrditi da se
‘pogoduje krupnom kapitalu’ (iako ne znamo kako).
Ja mislim da se do sada u poljoprivredi izrazito pogodovalo
‘sitnom kapitalu’. A kao i svako pogodovanje ili
korupcija, mnogo su veće indirektne od direktnih šteta. Ako je vlast de facto korumpirala seljačko biračko tijelo omogućavajući im ekonomski nasilno održavanje nesiplativih biznisa, onda je veliku štetu napravila i njima samima,
pogrešno ih navodeći da ‘
investiraju’ lagan novac u nepotrebnu skupu opremu
‘za pokazivanje’, automobile i slično (sjetite se s kakvim su se traktorima nedavno šminkali prosvjednici mljekari).
6. Sada je već jasno kako možemo na
dva načina proizvesti žito. Možemo ga doslovno proizvesti, a možemo ga kupiti za stvorenu vrijednost u drugim granama kojima
nasilno otimamo kako bismo na naročito
neefikasan način proizvodili žito.
Nastavak gornjeg citata:
Any policy designed to favor the first American technology over the second is a policy designed to favor American auto producers in Detroit over American auto producers in Iowa. A tax or a ban on “imported” automobiles is a tax or a ban on Iowa-grown automobiles. If you protect Detroit carmakers from competition, then you must damage Iowa farmers, because Iowa farmers are the competition.
The task of producing a given fleet of car can be allocated between Detroit and Iowa in a variety of ways. A competitive price system selects that allocation that minimizes the total production cost. It would be unnecessarily expensive to manufacture all cars in Detroit, unnecessarily expensive to grow all cars in Iowa, and unnecessarily expensive to use the two production processes in anything other than the natural ratio that emerges as a result of competition.
That means that protection for Detroit does more than just transfer income from farmers to autoworkers. It also raises the total cost of providing Americans with a given number of automobiles. The efficiency loss comes with no offsetting gain; it impoverishes the nation as a whole.
Zamislite
gdje bi RH bila danas da je svih ovih godina po
300-500 kn koje je otela svakom zaposlenom za posljedice raznih šteta, te sve ostale novce koje im je otela za redovne subvencije dala (poklonila) hrvatskim turističkim tvrtkama ili
uložila u infrastrukturne projekte.
7. Ovdje je,
jasno, bitno i razumjeti tko smo to ‘mi’. Socijalističko nasljeđe većinu ljudi u RH tjera da govori na kolektivistički način, primjerice ‘
zar MI moramo uvoziti žito uz toliko plodne zemlje?’.
Taj
‘mi’ je čudan, kao bi
Ivan is Osijeka (a bilo je puno takvih ‘Ivana’) da ‘
mi ne bismo smjeli prodavati jadransku obalu strancima’. Što o tome misli
Ante s Hvara koji proda komad zemlje da bi
poslao sina na školovanje? Što on misli je li zemlja njegova i Ivanova, pa ju ‘
mi ne bismo smjeli prodavati’ ili je njegova?
Slično, tko su ti ‘
mi’ koji ‘
ne bismo smjeli uvoziti žito’? Većina ‘
mi’ su konkretni kupci u dućanima. Za početak, bira li on rađe Kerumov dućan
‘jer je naš’ ili ide u koji već želi, recimo
strani. I kad kupuje brašno, gleda li porijeklo zrna na njemu. Pita li u dućanu kad kupuje kruh od kud je došlo zrno? Pazi li trgovac ima li ‘
naše’ žito ili ono koje je povoljnije nabavio (ako je ista kvaliteta).
I na koncu, hoće li radnik rado platiti
600 kuna samo u ovoj prigodi da bi imao luksuz imati ‘
naše’ žito, i stoga (neizostavno posljedično) manje ‘
njihovih’ ‘
prokletih uvoznih kapitalističkih stvari’, kao što su automobili, mobilni telefoni, televizori, odjeća i ostalo?
U biti, kao i inače, rekao bih da ti ‘
mi’
ne postoji. Oni koji se ponajviše laćaju za taj ‘
mi’ uglavnom žele bacati maglu kako bi dobili što veći transfer ka svom
‘ja’ od nekih drugih ‘
ja’.
Tekst: Nenad Bakić/Eclectica blog
Foto: Foto-arhiv 031