Sinantropija kao poluga novoga odnosa čovjeka i životinja?

Danas sam stvarno ostao inspiriran izvrsnom idejom Joshue Kleina o izradi uređaja za samoposluživanje vrana i treniranje vrana za izvršavanje korisnih zadaća (kao primjer navedeno je skupljanje sitnoga novca za nagradu - kikiriki).
Prezentacija:



Pojam sinantropije (promjena prehrambenog ponašanja divljih životinja uslijed urbanizacije) pronašao sam u jednom diplomskom radu ( http://bib.irb.hr/datoteka/286883.diplomski_s_headerom.doc ), a zanime me vaše mišljenje i mogući odgovori na ova pitanja:
Je li zbilja moguće trenirati većinu, do nedavno (u evolucijskim mjerilima) divljih vrsta čiji je eksplozivan rast doveo do toga da ih smatramo štetočinama (vrane, galebovi, golubovi, štakori, kune...) da čine korisne stvari?
Je li skinnerova metoda učenja demonstrirana u primjeru sa vranama najefektivnija ili postoje bolje metode?

naravno da je moguće, navedene životinje su promijenile prehrambene navike radi prilagodbe i preživljavanja, i sad ih smatramo štetočinama jer su na "našem području", isto tako smo mi štetočine kad smo u divljini, za bilo koje životinje koje na tom području obitavaju


radi već spomenute i dokazane mogućnosti prilagodbe i "učenja novih vještina" živih bića, mogu se trenirati za bilo što što im dozvoljava njihova razina inteligencije

definitivno bi se mogle istrenirati... sve životinje su vrlo pametne... gledao sam jednom prilikom neku emisiju o životinjama na TV-u i prikazano je kako vrana uzme orah i baci na cestu i onda čeka da auto pregazi kako bi se ljuska otvorila i kako bi ona mogla pojesti...